Srpski angažman u ruskoj međunarodnoj sigurnosnoj organizaciji koju neki mediji pretjerano uspoređuju s Varšavskim paktom, izazvao je zanimanje i u Hrvatskoj. S bivšim šefom hrvatske misije pri NATO-u, ministrom obrane i aktualnim saborskim zastupnikom, članom Odbora za obranu i promatračem u Europskom parlamentu Davorom Božinovićem razgovarali smo o sigurnosnim aspektima koje eventualno srpsko članstvo u jednoj takvoj organizaciji može imati za Hrvatsku. Riječ je o vojnom savezu koji se naziva Dogovor o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), a Srbi mu tepaju da je 'istočni NATO'
Pet država nekadašnjeg Sovjetskog Saveza - Armenija, Bjelorusija, Kirgistan, Kazahstan i Tadžikistan - okupljene oko Rusije imaju status punopravnog člana. Ulaskom Srbije u Dogovor u statusu promatrača, Rusija je uspjela proširiti svoj utjecaj izvan granica nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, na Balkan.
Kakav utjecaj na hrvatsku sigurnosnu situaciju ima uključivanje Srbije u ovaj vojni savez?
Prvo, Srbija je u statusu promatrača, a ne članice CSTO-a. Drugo, Srbija je partner NATO-a, odnosno članica programa Partnerstvo za mir, kao, uostalom, i Rusija. Treće, NATO je najdugovječnija i najuspješnija političko-obrambena organizacija u povijesti, sa široko razrađenom i uvježbanom političkom i vojno zapovjednom strukturom. Članice NATO-a dominantne su i u našoj regiji. Ujedno, te su zemlje u većini i članice EU, što znači da kreiraju i provode njezinu Zajedničku vanjsku i obrambenu politiku. Srbija kao zemlja u statusu kandidata za članstvo u EU počinje usklađivati svoju politiku s europskom, a to će činiti sve više jednom kad otpočne pregovore. Hrvatska je, kao punopravna članica NATO-a i vrlo skoro EU-a, višestruko ‘umrežena’ u vodeće kontinentalne sigurnosne modele i s tog aspekta nema bojazni. Osim toga, NATO razvija partnerstvo i nije nikakva prijetnja Rusiji, a CSTO ne vidim kao prijetnju članicama NATO-a.
Postoji li mogućnost da se Hrvatska ponovo nađe na granici sukoba velikih sila i blokova?
Zagovornici Samuela Huntingtona u ovome bi vidjeli realizaciju njegove teze o stvaranju civilizacijskog bloka s pravoslavnom jezgrom pod vodstvom Rusije. Ja ne bih išao tako daleko niti mislim da je izgledno da bilo tko ugrozi primat NATO-a i EU na našem kontinentu. Rusija, dakako, traži načine da barem djelomično povrati svoj nekadašnji utjecaj u Europi i Euroaziji. Zato kombinacijom različitih pristupa, uključujući i stvaranje CSTO-a, nastoji definirati sferu svojih interesa. Nisam siguran da Rusi na taj način gledaju na Srbiju niti da Srbija vidi sebe u toj poziciji, iako imaju podudarnost politika oko Kosova, doduše, svatko iz svojih razloga. Mislim da je sve ovo posljedica težine ‘kosovskog pitanja’ koje Srbiji stoji na putu integriranja u EU i tako će vjerojatno ostati do eventualnog članstva. Srbija ovime, na neki način, šalje poruku Zapadu: ako nas vi nećete – ima tko hoće. To, naravno, neće promijeniti europsku strategiju proširenja niti skinuti Kosovo s liste uvjeta EU. Jučerašnje vijesti o parafiranom tekstu sporazuma između Srbije i Kosova samo su znak da u Beogradu toga postaju svjesni.
Koliko je realna mogućnost da Srbija stupi u punopravno članstvo ove organizacije?
Srbija je 2007. godine proglasila vojnu neutralnost, iako nije dalje razrađivala taj koncept. Dakle, prije ulaska u neki vojni savez Srbija bi morala u tom dijelu promijeniti službenu poziciju, što mi se ne čini realnim, pogotovo ako se prisjetimo žestine tadašnjih rasprava vezanih za mogućnost ulaska u NATO. Punopravnim članstvom u NATO-u ili CSTO-u automatski bi se otklonila mogućnost članstva u onoj drugoj organizaciji, a mislim da Srbiji više odgovara politika održavanja odnosa i s jednima i drugima. Pa i jugoslavenska nesvrstanost imala je najčvršće uporište upravo u Srbiji, jer proizlazi iz njihove političke kulture, dok bi Slovenci i Hrvati i tada, da je bilo moguće i da je bila stvar slobodnog izbora, na nekom pretpostavljenom referendumu prije glasovali za priklanjanje Zapadu.
Koliko je realna mogućnost da Rusija otvori vojne baze i instalira lansirne rampe za rakete u Srbiji?
To bi značilo ne samo srpski odustanak od Europe, nego i to da su se EU i NATO prometnuli u sigurnosni izazov za Srbiju i Rusiju. Unatoč raspravama potaknutim otvaranjem Centra za izvanredna stanja u Nišu, parafrazirao bih Matoša i takve ideje, kad bi i postojale, nazvao futurističkom pretencioznošću.
Koji je uopće motiv Srbije priključivanje jednom takvom vojnom savezu?
Podsjećam da je već prozapadni bivši predsjednik Srbije Boris Tadić promovirao četiri stupa vanjske politike, gdje je u istu ravan, uz SAD i EU, stavio Rusiju i Kinu. U tom smislu politika sadašnje vladajuće garniture u Beogradu nije pala s neba i nije lišena kontinuiteta u razvijanju raznovrsnih odnosa s Rusijom. Ipak, u konkretnom slučaju ponovio bih što sam napisao prošle godine u Jutarnjem listu - da se, vezano za tadašnje naznake okretanja Srbije prema Rusiji kroz približavanje ovoj organizaciji, priklanjam mišljenjima onih koji u tome vide svojevrsni emocionalni balans nasuprot ‘nepravednom Zapadu’ koji Srbiji postavlja uvjete oko Kosova.
