Počela nam je nova školska godina te koristim ovu priliku da vam je svima od srca čestitam. Osobito prvašićima. I to vrlo sebično, jer ma koliko slatki tako krezubi i nasmijani bili, oni nam jedina nada. Nada za našu koliko toliko sretnu starost. Oni će nas uzdržavati svojim radom kada mi postanemo radno nesposobni, umirovljeni i nezaposleni. Koliko ćemo im mi pomoći u tome, vidjet ćemo. Sve mi se čini da će, ako žele bolju budućnost, morati raditi po principu – snađi se druže. Jer od nas će, kako smo se pokazali,  malo toga pametnoga naučiti.

Gdje je elan, gdje je radost?

Jutros su se mnogi od šesto i sedmogodišnjaci probudili ranom zorom, u strahu da nisu zakasnili. Već za par godina, kasnit će namjerno. Govorim vam to iz duplog iskustva, kao majka već svim farbama premazanog učeničkog 'dvojca', kojima je početni entuzijazam posustao pod teretom školskih torbi kakve bi pogrbile i neka znatno starija leđa, a kreativnost im zaspala na nižem levelu, zakopana iza hrpe nebitnih faktografskih podataka. Nema više elana, nema radosnih kazališnih predstava. Nema škole kakva bi trebala biti.

Možda ih nismo usrećili da se rode u bogatoj, tolerantnoj i perspektivnoj zemlji, ali zato ćemo im kao i nama naši prethodnici podariti još jednu sveobuhvatnu školsku reformu. I to ne bilo kakva, već kako je njezin idejni tvorac, najavljuje, reforma tipa: 'Promijenit ćemo sve' što me nostalgično vraća u neka stara vremena, u eru prije i poslije Stipe Šuvara. Stotine učitelja u ovo svečano jutro i ovu cijelu školsku godinu neće među svoje učenike, već u tim za promjene.

Reformirajmo džepove roditelja

Pa u to ime, dragi reformisti, predlažem da počnemo od roditelja. Na primjer, predlažem da sve roditelje koji su se ove godine zadužili kako bi djeci pribavili obvezne knjige i minimum školskog pribora, zamijenite za one koji će djetetu bez problema uz knjige kupiti i odjeću , obuću, te s veseljem i bez minusa na računi dočekati nadolazeću sezonu grijanja.

Nadalje, mom muškom djetetu je oduvijek slabo išao kolut unazad. Sad mi dođe krivo što nisam u timu za reforme, jer bih, u prilog neke druge djece sa sličnim problemima,  mogla ustrajati na tome kako je kolut unazad, a bogami i unaprijed, relikt prošlosti. I što će to djeci danas? Neka se ukine. Tko se još normalan 'zaprave' koluta unatraške? Ionako se sve rješava internetom, pa i klikom se hrane gladni, okopavaju farme, baca privreda u recesiju, a da se ne bi dijete moglo virtualno prekobecnuti.

No, kako nisam u timu za reforme, svi oni kojima je kolut unazad problem, okretat će se i dalje, sve dok im guza ne prestane zanositi u stranu.

Koliko ćemo reformom popustiti

Naš tim za reforme će ipak nešto vezano za relikte uvažiti. Činjenicu da je hrvatskoj djeci zlo od lektira. Dosadne su im, ne razumiju ih. Čudi se što su neke opstale tolike revizije. Dječica nam muku muče čitajući neku tamo Ivanu Brlić-Mažuranić. Što će to njima? To i kolut unazad, kažem ja. Tu mi podršku daje i anonimni čitatelj ove vijesti, pa predlaže da se duboki rez napravi i u lektiri za srednju školu. Treba uvoditi nove pojmove. Predlaže da se lektira prilagodi. Neka klinci čitaju: 'Party u baraki 5 be', 'Eventi kod Glembajevih', 'Celebovi kod Fiće Latinovića'.

Jer, nejači nam pune glavu ovakvim glupostima: 'Išetao župan Jurina po svojoj prostranoj županiji, da vidi, gdje što ima i komu što treba. Tako dospio i do jedne male rudinice. Na rudinici probilo iz zemlje devet javorića, ali im niotkuda vode nema. Ražale se županu Jurini javorići, pa on zapovjedi kmetovima, da navedu vodu do njih. Iskopali kmetovi grabu, naveli potok onuda, pa kad voda poteče javorićima uz korijenje, reče župan Jurina: ‘Sada, javorići moji, rastite i otimajte se, kako kojemu snaga daje’, i pođe on dalje.'

Okej. Suglasna sam da se to korigira, jer tko će klincima pojašnjavati što znači 'rudinica', 'javorići', 'kmetovi'. Živimo u suvremenom svijetu. Nema kod nas kmetova, ni javora. A bogami ni reguliranog sustava za navodnjavanje.

Crta umjesto imena

Neka se tu uvede red: 'Išetali župan i dožupan mu, da vide, gdje što ima, a moglo bi im od koristi biti. Tako dospiju i do jedne male ceste. Preorana, a sa Markova trga ni dvostruka glasa. Vide oni, na cesti traktori, na traktorima seljaci, ali poticaja niotkuda nema. Zamisle se župan i dožupan, pa Jakovinu zovu, da izvidi kako da se dade ono čega nema, ali se pred izbore spominjalo. U Jakovine srce junačko, pa specijalce prozivljati u redove stade. Pastir specijalcu da udari na seljake. Kako Hina javlja, još se ne zna čija mater crnu vunu prede…'

Naravno, kako bi nam udžbenici vrijedili barem četiri godine, predlažem da se umjesto imena Jakovina, ostavi prazna crta, kako bi djeca mogla upisivati imena aktualnih ministara. Ovo je ionako spjevano u vrijeme Čobankovića, baš u osvitaj prethodne najveće reforme školstva u Hrvata.

Također, s obzirom da težimo višestrukom izboru štiva koja će djeca čitati, može i ovako: 'Išetali župan i dožupan mu, da vide, gdje što ima, a moglo bi se drpiti. Tako dospiju i do jedne male tvornice. U tvornici desetina radnika (ups! nadam se da ovo nije previše arhaičan izraz), ali niotkud im plaće nema. Ni regresa, ni božićnice. Zamisle se župani i dožupan mu, pa zapovjede menadžerima da izvide koliko se još čega prodati dade, a što za prodaju nije da se poreza nametne, da navedu štogod i do svoga proračuna.

Nema reforme bez reforme glava roditelja

Zakopali se menadžeri u vilu, jacuzzijem im bijeli labudovi plove. Što se ne ušmrče u koke se pretvara. Naveli menadžer-junaci premije na svoj devizni račun, pa kad krizni porez poteče radnicima, oni i dionice kupiše. Pola sebi, pola svom županu daju. Tada župan reče: 'Sad, radnici moji, živite i preživljavajte, kako kojemu snaga daje'.

To reče i u fejs status napisa: "J*** političara što Bosnu za bijeg nema. Dvoglava mu državljanstva u saboru rasla'.

Dok vlastite glave ne reformiramo, dok ne resetiramo moralne senzore onih u koje se djeca ugledaju, džaba nam svaka reforme škole bila. Kao na tvorničkoj traci štancat ćemo buduće ljude kojima smo odavno uništili budućnost, ugasili kreativne iskre inzistiranjem na memoriranju nebitnih podataka, proizveli ih u nove brojeve zavoda za zapošljavanje. Zadnji nam je vlak za tako što. Ako ovi današnji krezubići iz 1a i 1b dožive sudbinu tolikih prije njih, da sa fakultetskim diplomama konobare ili prazne kahlice širom Zapadne Europe, neće imati tko ugasiti svjetlo nakon zadnjeg školskog zvona u Hrvata.