'Trčanje po blatu i grmlju, skakanje preko potoka, gubljenje po šumi… Ima li išta ljepše od toga?'

Normalno je kad takve rečenice izgovori neke veselo, zaigrano dijete, ali kad pred sobom imate gracioznu buduću doktoricu arheologije specijaliziranu za prapovijest istočnog Jadrana, onda one zvuče ne samo veselo, nego i začudno. Nikolina Stepan, 28-godišnja Riječanka koja živi između Zagreba i Zadra, čega god da se dohvati, uspijeva baš u tome.

Sportsku medijsku pozornost izazvala je kad je u Linzu istrčala maraton za 2h:43min:56sek i ostvarila normu za Svjetsko atletsko prvenstvo u Londonu. Bio je to njen drugi maraton. Prvi je istrčala u Zagrebu u listopadu prošle godine. Taj rezultat iz Linza, koji treba potvrditi, daje joj šanse da nastupi na Olimpijadi u Tokiju 2020.

Priča je tim zanimljivija jer Nikolina prije dvije godine nije uopće ozbiljno trenirala trčanje. Voljela ga je, i to baš specifično trčanje po šumama i gorama, ali da ju je na kraju srednje škole netko pitao što bi htjela biti kad odraste, odgovorila bi mu: arheologinja i dirigentica. I pritom su te želje imale dobre izglede. Jer je Nikolina završila srednju glazbenu školu i svira klavir, a s tim umijećem ovih dana u pauzama između treninga popravlja džeparac držeći instrukcije.

'A tako izgleda kad imate tijelo koje voli sport, a glavu koja je sklona umjetnosti. Ključ je valjda u tome da to što radite volite, a da ste u tome što volite odlučni i disciplinirani', kaže kroz smijeh Nikolina, koju smo zatekli u Zadru gdje se odmarala nakon nezgodne ozljede stopala zbog koje nije mogla nastupiti na utrci Wings for life. Ovih dana vraća se na atletsku stazu, nadajući se da će uskoro uhvatiti stari ritam: dnevno 3-4 sata podijeljena u dva treninga. Cilj je do jeseni istrčati maraton ispod 2:40 minuta. Da joj je netko koju godinu ranije rekao da će tako preko noći osvanuti u vrhu najzahtjevnije atletske discipline – povjerovala bi mu?

'Ne – jer sam tada bila u orijentacijskom trčanju, što je nešto potpuno drugačije. Orijentacija je bila moja prva ljubav i bila sam uvjerena da ću se zauvijek njome baviti. Sa svojih 10 godina počela sam se baviti tim sportom, a vikendi su mi prolazili u šumama. Za naše sam uvjete postizala jako dobre rezultate, nastupila sam na više svjetskih i europskih prvenstava, puno putovala. No nikada nisam imala trenera koji bi mi mogao pomoći u napretku. Sve sam odrađivala sama, a u boljim okolnostima mogla sam i puno više postići. Kada sam otišla na studij u Zadar, s vremenom mi je postajalo sve teže dolaziti na utrke. Sasvim slučajno krajem 2013. istrčala sam Mali maraton Nin-Zadar na kojem sam zauzela treće mjesto', priča Nikolina.

Dan nakon utrke dobila je poziv trenera Slavka Petrovića, pa se  2014. godine priključila zagrebačkom atletskom klubu Svetice. Prelazak u atletiku pokazao se kao pun pogodak: 2016. godine postala je državna prvakinja Hrvatske u polumaratonu i planinskom trčanju, seniorska reprezentativka Hrvatske u atletskom trčanju, kategorizirani sportaš II. kategorije.

'Svakako bih voljela nastupiti na Svjetskom atletskom prvenstvu u Londonu u kolovozu 2017., no više je naših cura ostvarilo normu, tako da ćemo vidjeti…' kaže, dok se oko nje okupljaju polaznici škole trčanja u Zadru u kojoj trenutno radi kao voditeljica. To i stipendija koju ima kao kategorizirana sportašica, trenutno su joj jedini izvori prihoda.

'Nemam sponzora i teško je tako funkcionirati. Po završetku diplomskog studija, godinu dana sam stažirala u Arheološkom muzeju Zadar. No nakon toga, naravno, nisam dobila posao u struci. Kad je tako, odlučila sam da znanstveni napredak, istraživanje i rad u struci mogu pričekati. Trčati i postići kvalitetan rezultat u maratonu mogu sad i vjerojatno nikada poslije. Ne mislim propustiti tu priliku. Ono što izvan sporta demotivira je da je stalni posao teško, gotovo i nemoguće pronaći', kaže, a onda se s istim zanosom kao kad priča o trčanju, okrene podmorju.

'Prije sam znala mjesecima biti na terenu i to je nešto što stvarno jako volim, osobito kada je riječ o podmorskim lokalitetima. Podvodna arheologija obično se vezuje uz brodolome, antičke ili srednjovjekovne, i sama sam sudjelovala u više istraživanja, primjerice brodoloma iz 16. stoljeća kod Gnalića kraj Biograda, koji mi je i jedan od najdražih lokaliteta na kojima sam radila. Želja mi je baviti se prapoviješću i pokušati je povezati s podmorjem, kod nas je odličan primjer nalazište uz otočić Ričul kod Turnja, smješten u Pašmanskom kanalu, važnom prolazu u sklopu istočnojadranske pomorske komunikacije. Ondje je priča drugačija, nema potopljenog broda, ali otkrivena je potopljena lučka konstrukcija i dugačak nasip kojim je otočić Ričul nekoć bio spojen s obližnjim kopnom, a konstrukcije su datirane u srednje brončano doba, razdoblje koje je do sada slabo poznato na prostoru sjeverne Dalmacije', priča Nikolina, koja je u društvu s dečkom razvila još jednu morsku sklonost: postala je uspješna podvodna ribolovka.

'Brodom odlazimo do Dugog otoka, Iža, nekad i Paga, ronimo u paru i uživamo. Volim ribu, ali kad puno treniram, brzo ogladnim pa ubrzo moram još nešto pojesti', smije se.

A kad padne mrak, a slobodnog vremena još ostane, Nikolina se okreće glazbi. Klavir i Chopin su više za njenu dušu, a za društvo je gitara, koju je naučila – sama od sebe. Kakva je tajna uspješnosti i što bi podijelila sa svojom generacijom?

'Tajna? Uspjela sam pronaći ono što me ispunjava… To je nešto najbolje što se može dogoditi svakome od nas. Bitno je imati cilj, biti ustrajan, uporan i vjerovati u sebe. Onda je sve moguće!'