Srbijanska je vlast odahnula: famozni 'datum' bio je jedan od ozbiljnih političkih štihova u igri, pored 'borbe protiv korupcije' i raznih šeika iz Šeherezade koji samo što nisu Srbiji poklonili tisuće milijuna funti sterlinga u zlatu ili sagradili tvornice najmodernijih računalnih sustava. Pošto 'borba protiv korupcije' mora pričekati pravomoćne presude, a šeici su ostali donekle stisnuti s novcima, ovaj datum početka pregovora ostaje kao stvarni i neprijeporni adut: eto, vidite, obećali smo i ispunili – barem nešto.

Što je Europa Srbiji, a što Srbija Europi

To nešto nije malo, istini za volju. Dobro: svi znamo da Europska unija nije ono što je bila 2000. godine, kada smo se svi zatrčali tamo; kao guske u maglu dodat će neki. Tko je mogao znati, brane se eurofili, da će 2008. financijske multinacionale upropastiti sve nas – osim sebe; trebalo je znati, građani, odgovoriće im razumni ljudi citatom iz Zlatnog teleta; taj napuhani balon morao je puknuti; itd. Sad, međutim, gdje smo – tu smo, natrag nam nema. Hrvatskoj je već uvelike jasno o čemu je tu riječ i što sve to članstvo donosi. Srbijanski euroskeptici i eurofobi, međutim, do sada se nisu bavili detaljima i istančanostima članstva u EU; njihova se argumentacija iscrpljivala na dvije teme: 'uzet će nam Kosovo' i 'nećemo moći više peći rakiju i odojke'.

Rakija i odojci, slava Gospodinu, nisu sporni i to više nitko ne pominje. Ovih dana, pak, šovinistička desnica vrišti i zdvaja nad 'izdajom': dobili datum, ode Kosovo, sada će ga još i priznati. Uzalud njemački i drugi važni političari ponavljaju do iznemoglosti da nitko od Srbije ne traži priznanje neovisnog Kosova; nitko im ne vjeruje na srbijanskoj desnici. Prije par dana, kada je Tomu Nikolića proglašavalo počasnim građaninom Čačka (gdje ste, Let 3?), ekstremisti iz pokreta Dveri (mrakobjesni klerofašisti), inače gradski vijećnici, priredili su mu mačju deraču jer da je 'izdao Kosovo'; policija ih je morala izbaciti van.

Srbija je Europi ona čuvena 'progoretina na perzijskom sagu' (reče Tomislav Nikolić, dok je još bio Šešeljev radikal) koju valja opkoliti i preventivno sanirati. Da citiramo još jednog velikog državnika, Lyndona B. Johnsona: bolje da budu u šatoru i pišaju van, nego da izvana pišaju u šator. U toj vespazijanskoj dijalektici (gdje tko piša) EU ipak na način delikatan i službouljudan stavlja Srbiji do znanja da bi s tim Kosovom možda bilo pametno potpisati neki, kakbirekli, 'uzajamno obvezujući pravni dokument' koji nije baš priznanje, ama obvezuje; na šta obvezuje, to se dobro čuvaju reći, mada vuče u tom nekom općem pravcu. Pušteno je tu dosta utješnih zvukova, ali se od 'obvezujućeg dokumenta' ne odustaje. Sve to – vele iz EU – ostaje za dalje razgovore, polako, trajat će to 'od osam do dvanaest godina' (visoki dužnosnik CDU u petak na Slobodnoj Europi), nikud se ne žurimo; ljudi smo, dogovorit ćemo se, vremena barem ima.

Unutrašnje čišćenje

Pošto je tako pitanje priznanja odloženo sine die, valja nam pogledati šta sve to skupa znači za unutarnji politički život Srbije. Prošle je nedjelje Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića na lokalnim izborima sa uvjerljivom većinom počistila oporbu s vlasti u tri općine: Odžaci (gdje su pale i batine od Šešeljevih radikala-fundamentalista), Kostolac i beogradski Voždovac (obje općine su važne kao bogate i mnogoljudne). Ohrabreni Vučićevi aktivisti, nakon prethodnog niza pobjeda na lokalu, sada već otvoreno traže ne samo 'upodobljavanje' svake lokalne samouprave sa političkim stanjem u državi, nego i izvanredne parlamentarne izbore, najbolje u ožujku, kada imaju i beogradske izbore, pak da spoje ugodno s korisnim.

Beograd su dobili vjerolomnom izdajom Dačićevih socijalista koji su prebjegli od Demokratske stranke Vučiću, kao, uostalom, i pri formiranju ove koalicijske vlade. Sada bi već htjeli izvesti isti takav manevar i u Vojvodini gdje Demokratska stranka ima uvjerljivu većinu u Pokrajinskoj skupštini, ali – što to znači prema 'volji naroda'? Izvanredni parlamentarni izbori već se uzimaju kao svršeni čin za ožujak, mada se Aleksandar Vučić sada snebiva i femka kao segedinska sobarica: da, eto, imamo mi i važnija posla od tih izbora i da kud ste navalili, polako. Sve to, naravno, ovisi od marketinških i PR šamana koji će postaviti dijagnozu u pravome trenutku. Izvanredni izbori, ako ekstrapoliramo sadašnje stanje stvari na ožujak, doveli bi Srpsku naprednu stranku do uvjerljive parlamentarne većine koju bi možda dijelila sa Dačićevom SPS, ali bi pritom eliminirali gomilu malih nametničkih stranaka sa ucjenjivačkim potencijalom, pa bi se barem ta situacija koliko-toliko razbistrila.

Dobre strane Datuma

Taj naš famozni datum, s druge strane, ima i nekih svojih dobrih strana, što god netko mislio o EU. Kao što smo vidjeli, Vučić i njegova stranka u usponu su, a znamo kakvi su gladni i željni moći. Ako – što se ne može isključiti – doista zgrabe svu (dobro: skoro svu) vlast u Srbiji, javlja se ozbiljna opasnost od diktature beskrupulozne većine koja pritom nije baš u stanju zemljom vladati na neki racionalan način, jer su im kadrovi donekle polupismeni i nevješti javnim poslima. Europska unija, pak, naučila je svašta o tome iz primjera Austrije (Haider) i Mađarske (Orban). Na stranu tužna činjenica da Srbija sustavno gubi sporove pred Europskim sudom za ljudska prava u Strassbourgu i u tome je šampion kontinenta.

Eto neke koristi i od početka pregovora o pridruživanju EU: sada će Vučićevi naprednjaci morati voditi računa o čitavom nizu detalja koji ih inače ne bi mnogo uznemiravali: ljudska i manjinska prava; sloboda medija; pravosuđe (koje je u kaosu); i na kraju te neke 'pravno obvezujuća dokumenta' glede Kosova, kakva god bila i kako god se mijenjala. Vučić, naime, natrag ne može, nakon što je sve svoje žetone stavio na europsku opciju u tome ruletu. Dobio je ovu partiju i sada je tu gde je. Što će i kako će biti u neizvjesnoj i mračnoj budućnosti Europe – to ne znamo. Ne zna nitko, ako nam je od toga lakše.