Na izvanrednom kongresu svoje Srpske napredne stranke, 29. siječnja, obznanio je da je vrijeme za 'provjeru narodne volje'; to je dočekano stojećim ovacijama. Nakon toga je ponovo izabran za lidera stranke sa 100 posto glasova (3805 glasova 'za', bez suzdržanih i bez 'protiv'); rezultat dostojan maršala Tita.

Pročišćavanje vlade

Sve to odvijalo se u kontekstu nadasve zanimljivom. Prvo je premijer Ivica Dačić, razumljivo uznemiren najavama izbora na kojima riskira dosta, ponudio Vučiću premijersko mjesto i bez izbora. Nije prošlo; Ivica je svoje odigrao, da ne velimo proigrao. Vučić je sada samouvjeren i neće se dati ucjenjivati u budućim koalicijama, tim prije što je rep koalicionih kandidata pred njegovim vratima veoma dug. Naprednjacima se ovoga trenutka daje barem 45 posto podrške u raznim anketama i svi se guraju bliže njima. Dačić i njegovi socijalisti bili su marljivo relativizirani i glodani po naprednjacima ubrzo po formiranju ove sada već bivše vlade. Zamjeralo im se sve i svašta: od 'curenja podataka iz policije' čiji je Dačić ministar bio, pa do nedvosmislenih aluzija na 'vezu sa Darkom Šarićem', narko-barunom u bijegu. Dačiću je bila prepuštena ta cijela kosovska priča, kao nepopularna, a Vučić je profitirao na njoj kao čovjek koji nas 'vodi u Europu'.

Drugi zanimljivi detalj sudbina je Saše Radulovića, ministra gospodarstva u dosadašnjoj vladi. Taj uspješni inženjer elektrotehnike (16 godina iskustva u menadžerskim poslovima po SAD-u i Kanadi), kasniji savjetnik ozbiljnih ustanova i stečajni upravnik u 14 tvrtki, istakao se kao plodan i iskren bloger, a onda ga je Vučić u 'rekonstrukciji vlade' prošloga ljeta doveo za ministra gospodarstva – uz sve moguće pohvale, dakako. Ono što je Sašu Radulovića krasilo od samoga početka – preciznost, zdrav razum i iskrenost – dovelo je i do neizbježne ostavke. U obrazloženju Radulović sa stanovitom gorčinom kaže da su svi njegovi napori na reformama bili sustavno sabotirani upravo iz kabineta Aleksandra Vučića i da on nema namjeru praviti od sebe budalu nadalje, ukratko. Objašnjenje je jednostavno: Radulovića je Vučić trebao sve do trenutka kada je procijenio da mu se izvanredni izbori više isplate nego gorke reforme. Taj bi trenutak – sada vidimo – bio negdje u listopadu.

Tu sad dolazi do tragikomičnih trenutaka: upitan u nedjelju navečer u kultnoj TV emisiji 'Utisak nedelje' o Raduloviću, Aleksandar Vučić nervozno i brzopleto izleće s izjavom da su 'uostalom svi ministri u ostavci' i što sad? Ne: svi ministri u ostavci su tek od sljedećeg utorka, nakon predsjedničkog Previšnjeg Ukaza; Radulović je demisionirao prije toga. Onda je, par dana kasnije, Vučić indignirano protestirao protiv službenog priopćenja svoje vlastite stranke u kojemu se Radulovića naziva raznim imenima i prijeti mu se kaznenim progonom, na način tipično šešeljevski. Jedino objašnjenje koje se nadaje bilo bi: Vučić šalje poruku da je on dobar, za razliku od njegovih pristaša koji, eto, hoće i zastraniti od grdne revnosti... Po Beogradu je onda počela priča da bi Radulović mogao osnovati stranku s Ivanom Tasovcem, dosadašnjim ministrom kulture i čuvenim ravnateljem Filharmonije; za to je, naravno, prekasno (izbori su za 45 dana), ali za viceve nije - stranku su odmah nazvali 'Cvrčak i mrav'.

Povratak palog anđela

Nije to sve: usred tog konfužiona oko izbora Boris Tadić odlučio se (nekako nalik na Ivu Sanadera) iznenada vratiti na političku scenu. Počasni predsjednik Demokratske stranke izazvao je aktualnog predsjednika, ali je na Glavnom odboru stranke (18. siječnja) izgubio. U četvrtak je napustio stranku u pratnji par suradnika i najavio prilično općenitim riječima povratak u politiku. Prije toga je krenuo glas (namjerno pušten) da će Tadić uz potporu 'dijela Demokratske stranke' i još nekih osnovati nešto što bi se zvalo 'Demokratski front' ili 'blok'. Ključna riječ je upravo taj 'dio' Demokratske stranke: Boris Tadić odlučio je cijepati vlastitu stranku 45 dana pred izbore, u trenutku kada je stranci najteže i kada čak i taj neki 'dio' od barem desetak postotaka znači ozbiljnu pogibelj uz trenutačne procjene potpore birača (oko 20 posto najviše). Ako tako nastavi, Demokratska stranka bit će marginalizirana; izgubit će i ono malo šansi koje joj daju u beogradskim (veoma značajnim) lokalnim izborima istoga 16. ožujka. Razumni ljudi već se pitaju zašto Boris Tadić i njegovi nisu odmah stupili u Srpsku naprednu stranku kod Vučića i tako nas poštedjeli nerviranja.

U svom već poznatom stilu autoviktimiziranja (neki bi rekli hinjene paranoje), Aleksandar Vučić najavio je 'najprljaviju od svih izbornih kampanja'; da će 'tajkuni i njihovi klijenti' potrošiti grdne novce na gadosti i prljavštine suprotive njemu i stranci, ali i da njegovo članstvo treba sačuvati živce i ponašati se 'skromno' i dostojanstveno. Prevedeno na običan jezik, to znači – udri bandu!

Srbiju očekuje šest tjedana opakih političkih i tabloidnih gadosti; u to više nema sumnje. Razumna je procjena da će Vučić i njegovi – uz nešto marginalnih klijentskih strančica – dobiti uvjerljivu većinu u novoj Skupštini i da će novu vladu sastavljati po gospodskoj im volji. Osim ako se dogodi nešto neočekivano... Ostaje, međutim, neugodan dojam da se Vučić polako dovodi u situaciju u koju se svojevremeno doveo i Slobodan Milošević: sebe je napuhao do Svedržitelja čija se sluša u svemu, a pritom njegova stranka niti ima ideologiju niti program koji bi se dao prepoznati u konkretnim životnim stvarima. Ostavka ministra Radulovića o tome najbolje svjedoči. Sve to liči na neobuzdani populizam staroradikalskoga tipa: udri tajkune, bori se protiv korupcije na sav glas (ne čekajući pravomoćne presude), najavljuj tjednima unaprijed historijske akcije protiv narkodilera i drugih itd. Tako napuhani populistički baloni znaju se raspući.