'Dvadeset pet naših članova ubili su se jer više nisu mogli podnijeti život u bijedi. Svi su imali preko 50 godina. Neki su se objesili, neki su skakali s mostova i zgrada, a jedan se spalio', kaže Ljiljana Georgievska, potpredsjednica organizacije UNIT, udruge 'stečajaca', makedonskih radnika koji su ostali bez posla jer su njihova poduzeća otišla u stečaj nakon loše provedene privatizacije.

Većina ih je zarobljena u najtežoj bijedi jer nemaju izgleda pronaći novi posao. Mnogi ne mogu ni u mirovinu. Ne ispunjavaju uvjet za državnu mirovinu jer su njihovi šefovi novac predviđen za mirovinsko osiguranje zadržavali za sebe umjesto da ga uplaćuju u državni fond.

U Makedoniji su i mladi i stari teško pogođeni stečajevima i recesijom. Prema podacima državnog zavoda za statistiku, stopa nezaposlenosti u 2010. iznosila je 31 posto.

Izgledi su osobito loši za starije radnike. Ljudi stariji od 50 godina čine gotovo jednu petinu populacije nezaposlenih, a za njih je pronalaženje novog posla najteže. U tome nisu usamljeni.

Na Balkanu danas živi vojska nezaposlenih iznad 50. godine života. Ta generacija trpi najteže ekonomske posljedice ratnog pustošenja i kolapsa bivše Jugoslavije. Oni su i najveće žrtve tranzicije balkanskih zemalja iz socijalističke ekonomije u kapitalizam.

U izvještaju hrvatskog pučkog pravobranitelja stariji radnici se opisuju kao 'ugrožena vrsta'. Čak 40 posto dugotrajno nezaposlenih Hrvata ima više od 50 godina.

Već brojnoj populaciji nezaposlenih koji imaju preko 50 godina pridružuju se i oni koji su posao izgubili uslijed globalne recesije, ne samo na Balkanu već i širom Europe.

Francuska i Engleska suočavaju se s teškim izazovima jer državni budžeti više ne mogu zadovoljiti potrebe sve starije populacije, pa su neki prinuđeni nastaviti raditi i nakon stjecanja uvjeta za mirovinu. Oni su uvijek prvi na meti programa otpuštanja i najteže dolaze do posla u novom ekonomskom okruženju.

Makedonski ministar rada i socijalne politike Dželal Bajrami ne zna koliko je točno ljudi ostalo bez posla zbog propadanja privatiziranih kompanija.

'Ta je brojka predmet spekulacija. Neki tvrde da je u pitanju više od 20.000 ljudi, a neki i cijelih 30.000', kaže on.

Kumanovo se nalazi na pola sata vožnje od Skoplja. Sa oko 80.000 stanovnika, to je treći grad po veličini u Makedoniji. Nekada je to bio centar makedonske industrije.

Poslije privatizacije, Kumanovo je tek blijeda sjenka onoga što je nekada bilo. Tvornice su zatvorene, a oni koji su ostali bez posla pokušavaju preživjeti tako što nekadašnje poslove obavljaju kod kuće.

'Sad imamo klaonice po dvorištima. Stara klaonica je ruševina zarasla u korov', kaže Georgievska.

'Krivi su svi u parlamentu'

Malo je onih koji vjeruju u obećanja sindikalnih vođa i vlade da će im pomoći umiroviti se ili naći posao.

'Svi koji sjede u parlamentu su krivi jer nisu zaustavili privatizaciju kada su vidjeli što se događa. Samo su gledali kako će uzeti što više novca, a sindikati su im u tome pomagali', kaže Georgievska, koja je i sama ostala bez posla u lokalnoj klaonici kada je bankrotirala 2005. godine.

UNIT i UNIJA, udruge otpuštenih radnika, imaju više od 8.000 članova. Već nekoliko godina lobiraju kod vlade da se nešto poduzme i organiziraju skupove i proteste pred zgradom parlamenta u Skoplju. Neki demonstranti su štrajkali glađu, a ima i onih koji su zastupnike gađali jajima.

Vojislav Dimitrievski član UNIT-a, nekad je radio u tvornici obuće ČIK u Kumanovu, koja je zatvorena 1996. godine. To je bilo prvo privatizirano poduzeće u zemlji koje je otišlo u stečaj.

'Imali smo dogovor s vladom, obećali su da će se novi vlasnik pobrinuti za nas, ali on je uzeo nove, mlađe ljude, a nas starije radnike je izbacio na ulicu', kaže on.

Otad je bez posla. 'Tada sam dobio dijabetes. Nemam novca za lijekove, a do starosne penzije imam još dvije godine. Ako poživim toliko dugo', kaže 62-godišnji Dimitrievski.

Vlasti drukčije gledaju na aktivnosti udruge UNIT. Bajrami kaže da je u pitanju politička organizacija čiji je cilj blatiti vladu.

Upitan o 25 ljudi koji su izvršili samoubojstvo, na trenutak zastaje i kaže: 'Nije istina da ih je bilo toliko. Ali ne znam koliko ih je točno bilo.'

Georgievska i ostali članovi UNIT-a pokušavaju sudskim putem naplatiti doprinose koji im nisu uplaćivani.

Georgievska nam govori da je od lipnja, kad smo s njom prvi put razgovarali, još pet 'stečajaca' oduzelo sebi život.

Stariji radnici u Hrvatskoj su 'ugrožena vrsta'

Hrvati su također pretrpjeli teške posljedice privatizacije poduzeća u društvenom vlasništvu, što je osobito teško pogodilo starije radnike koji su prvi dobili otkaze kad su loše vođene tvrtke propale.

Država je većinu poslala u prijevremenu mirovinu. Mnogi od onih koji nisu imali uvjete za mirovinu prepušteni su tržištu rada koje ih ne želi zbog njihovih godina.

U izvještaju za 2010. godinu, hrvatski ombudsman je konstatirao da je starosna diskriminacija najrasprostranjeniji oblik diskriminacije na tržištu rada. U izvještaju se citira istraživanje u kojem su stariji radnici opisani kao 'ugrožena vrsta za koju je pronalaženje novog posla po dobivanju otkaza gotovo nemoguća misija'.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), u vrijeme socijalizma je manje od pet posto nezaposlenih Hrvata imalo preko 50 godina. Prije 10 godina bilo ih je već 13 posto.

Do 2010. godine ovaj postotak se udvostručio. Dvadeset šest posto od 320.000 registriranih nezaposlenih ima preko 50 godina. Stariji od 50 godina čine i 40 posto dugotrajno nezaposlenih, onih koji su bez posla dulje od jedne godine.

Žene se isključuju s tržišta rada još ranije, pa 63 posto dugotrajno nezaposlenih čine žene između 40 i 50 godina.

Veronika Barišić, ima 55 godina, živi u malom stanu u Zagrebu sa 81-godišnjim ocem. Bez posla je već 15 godina.

Na pitanje kako sastavlja kraj s krajem, spušta pogled i tiho plače: 'Radije ne bih govorila o tome. Jedini izvor prihoda nam je očeva penzija iz Bosne. Ja dobivam samo pomoć za lijekove.'

Radila je gotovo 20 godina u tvornici obuće u Prnjavoru, u susjednoj Bosni i Hercegovini. Kada je početkom 90-ih izbio rat i počeo raspad bivše Jugoslavije, tvornica je zatvorena, a oni su pobjegli u Hrvatsku.

Dijagnosticirani su joj rak dojke i osteoporoza, što joj dodatno otežava situaciju. 'Bolovala sam i kada sam bila zaposlena, ali tada sam imala volje za životom. Kada jednom izgubite taj ritam, živci počinju popuštati', kaže ona.

Veronika nema ideju o tome kako će živjeti bez očeve mirovine.

Seniori prvi na popisu za otpuštanje

Nezaposleni u Zagrebu dužni su jednom mjesečno doći u HZZ da bi ostvarili pravo na pomoć, a gužve ispred ureda su velike. Stječe se dojam da oni prosijede kose ipak najpažljivije proučavaju oglase za slobodna radna mjesta, mada nemaju velikih izgleda da dođu do posla.

'Starije osobe koje ostanu bez posla najvjerojatnije neće uspjeti ponovo se zaposliti. Poslodavci radije uzimaju mlađe ljude jer oni puno ne pitaju, rade za manju plaću i spremni su dio novca primiti na crno', kaže Maja Vehovec, viši istraživač na Ekonomskom institutu u Zagrebu (EIZ).

Prema podacima Ekonomskog instituta, hrvatski poslodavci u prosjeku plaćaju državi kroz poreze i druga davanja oko 40 posto od iznosa plaće.

M. M., 62-godišnji inženjer koji je želio ostati anoniman, izgubio je posao lani, nakon 34 godine rada u Ini.

Privatizaciju najveće hrvatske naftne kompanije od početka prate kontroverze i optužbe za korupciju koje idu do samih vrhova vlasti.

'Nova uprava otpustila je mnogo ljudi, naročito onih starijih od 50 godina. Jednog dana su mi rekli da moram ići. Molio sam da me ostave na poslu još jednu godinu dok ne skupim 35 godina staža i tako ispunim uvjet za prijevremenu penziju. Odbili su me', kaže M. M.

Prihvatio je otpremninu u iznosu od dvije godišnje plaće i počeo tražiti novi posao. Javio se na tridesetak oglasa, ali posao nije našao i ne nada se da će ga uskoro naći. Službeno, radne prakse kojima se diskriminiraju stariji kandidati u Hrvatskoj su protuzakonite. Uz određene izuzetke, u oglasima za posao ne mogu se navoditi starosni limiti i poslodavci ne mogu otpuštati radnike zbog starosti. Međutim, diskriminaciju na poslu nije lako dokazati. Dokazi obično ne postoje, a kolege nerado svjedoče jer strahuju da će i sami ostati bez posla.

Osim toga, ovakvi slučajevi često traju godinama. Najstariji neriješeni radni spor pred Općinskim sudom u Zagrebu vodi se još od 1991. godine. Više od 800 slučajeva započetih prije 2005. godine još traju.

Mnogi radnici odustaju od pokretanja radnog spora.

'Stranke me uvijek pitaju koliko će spor trajati, a kad im kažem da je to u najboljem slučaju godinu dana, izgube zanos', kaže Domagoj Rebić, pravni savjetnik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS).

Visoka nezaposlenost u populaciji starijoj od 50 godina nije jedini problem s kojim se Hrvatska suočava. Država ima teškoća s isplatom mirovina tisućama ljudi koji su početkom devedesetih, za vrijeme rata i nakon početka procesa privatizacije, poticani da idu u prijevremenu mirovinu.

'Novi vlasnici su im ponudili da biraju između zavoda za zapošljavanje i prijevremene mirovine, i većina je izabrala manje zlo. To je bilo loše za državu, jer nije moguće isplatiti toliko mirovina iz plaća sadašnjih uposlenika', kaže Maja Vehovec.

'I sindikati su ohrabrivali starije radnike da se umirove prije vremena, jer će oni, za razliku od mlađih radnika, imati bar nekakav siguran prihod', objašnjava Krešimir Sever, predsjednik NHS-a.

Hrvatska gospodarska komora objavila je da je prošle zime ukupan broj umirovljenika i nezaposlenih u Hrvatskoj premašio broj zaposlenih radnika.

'Nijedan sistem to ne može podnijeti', kaže Sever.

Mirovinska kriza u Francuskoj

Francuska također ima teškoća s isplatom umirovljenika koji su poticani da idu u prijevremenu mirovinu.

Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, 50-ih godina bilo je pet zaposlenih na jednog umirovljenika, a lani je na jednog umirovljenika bilo samo 3,5 zaposlenih. Procjenjuje se da će 2040. godine biti samo dva radnika na jednog umirovljenika.

Tijekom ekonomske krize 70-ih godina uobičajilo se da radnici idu u mirovinu sa 55 godina. Imali su pravo na 62 posto pune plaće do stjecanja uvjeta za punu mirovinu, kad navrše 65 godina.

Država je ubrzo shvatila da su takva plaćanja neodrživa, pa posljednjih 15 godina pokušava preokrenuti ovaj trend i zadržati zaposlene u radnom odnosu što dulje.

To se pokazalo kao težak zadatak, jer upravo stariji radnici prvi dobivaju otkaze, osobito u vrijeme ekonomske krize.

'U posljednje dvije godine otpušteno je oko 70.000 ljudi, a 37 posto njih su stariji ljudi, preko 50 godina', kaže Morad Rabhi iz najvećeg francuskog sindikata CGT.

Bruno Deledalle, odvjetnik za radno pravo u Parizu, sličnog je mišljenja: 'Stariji radnici su prve žrtve masovnih otpuštanja jer su skupi i najmanje produktivni.'

Podaci ministarstva rada pokazuju da je od srpnja 2009. do srpnja 2010. broj nezaposlenih seniora porastao za 17 posto.

Vlada je također promijenila zakon i dozvolila šefovima da direktno pregovaraju sa zaposlenicima o uvjetima otpuštanja, umjesto da ih obvezuje odredbama kolektivnih ugovora o otpremnini. Ovakve promjene i efekti globalizacije svakako će najteže pogoditi upravo starije radnike.

'Zabilježen je slučaj tvornice koju su strani vlasnici zatvorili iako je dobro poslovala jer je više od 65 posto zaposlenih u tvornici imalo preko 50 godina. Izračunali su da im zbog njihovih velikih plaća to nije rentabilno i to su otvoreno rekli. Radnicima su isplatili otpremnine u iznosu čak pet godišnjih plaća', kaže Rabhi.

Stariji radnici u Francuskoj također teško pronalaze novi posao. Prema podacima francuskog Zavoda za statistiku (INSEE), 51 posto dugotrajno nezaposlenih su ljudi stariji od 50 godina.
Poticaji za zapošljavanje starijih radnika

Francuska vlada uvela je niz mjera koje trebaju zadržati seniore na poslu i potaknuti poslodavce da zapošljavaju radnike starije od 50 godina.

To uključuje državnu pomoć poslodavcima koji primaju starije radnike i programe za prekvalifikaciju onih koji se suočavaju s otpuštanjem. Ovo može pomoći nekima, ali mnogi stariji radnici pesimistični su u vezi svoje budućnosti.

Sophie Gherardi, 56-godišnja novinarka i urednica koja je radila za neke od najpoznatijih medija, kao što su AFP, Liberation, Courier i Le Monde, u rujnu 2010. dobila je otkaz u listu Tribune u jednom od masovnih otpuštanja.

U svijetu medija pogođenih recesijom i konkurencijom online novinarstva navikla je mijenjati poslove, ali prije je uvijek bila sigurna da će ubrzo pronaći novi posao, što ovog puta nije slučaj.

'Kada je počela kriza, shvatila sam da ću je osjetiti i na vlastitoj koži', kaže ona, i dodaje da je recesija odnijela većinu iskusnih novinara starije generacije.

Dok s jedne strane sve teže uspijevaju doći do posla, od francuskih radnika se istovremeno traži da što kasnije idu u mirovinu.

Takve mjere pokazale su se vrlo nepopularnima, a priopćenje predsjednika Nicolasa Sarkozyja da se prag za odlazak u mirovinu pomiče sa 65 na 67 godina izazvalo je prosvjede.

Sudbina poslijeratnih generacija u Britaniji

Radnici u Velikoj Britaniji ne uživaju prava koja imaju radnici u Francuskoj, ali i ovdje vlada nastoji riješiti problem troškova koje donosi sve starija populacija.

Generacije poslijeratnog buma odlaze u mirovinu, a u zemlji nema dovoljno poreznih obveznika koji će ih uzdržavati.

Prema podacima Ministarstva rada i mirovina, trenutno je 17 posto ukupne populacije u zemlji starije od 65 godina, a očekuje se da će do 2050. godine na jednog umirovljenika dolaziti troje ljudi u radnoj dobi.

Britanci koji su prešli godine za umirovljenje još od 2007. brojniji su od populacije ispod 16 godina.

U pokušaju da se pomogne onima koji žele ili su prinuđeni nastaviti raditi, granica za obavezno umirovljenje koja je bila postavljena na 65 godina, sada je ukinuta. Poslodavac ne može prisiliti radnika da se umirovi protiv svoje volje, osim ako za to ne postoje posebni razlozi (primjerice, ako je u pitanju posao koji zahtijeva fizičku snagu i dobru kondiciju zbog sigurnosti drugih).

Sally Brett, viša savjetnica za politiku jednakosti u britanskom Kongresu sindikata, kaže da je dobro to što je radnicima omogućeno da rade dulje, ali mnogi od njih se i dalje suočavaju s dobnom diskriminacijom na tržištu rada.

'Starije radnike potiču da kasnije idu u mirovinu, ali ako kompanija otpušta veći broj radnika, oni stariji su prvi koji će ostati bez posla. Ljudi koji su u 50-im godinama izgubili posao vrlo teško pronalaze novi, osobito onaj koji je bar približno dobar kao posao koji su nekada imali', kaže ona.

Podaci potvrđuju njezine tvrdnje. Prema podacima državnog zavoda za statistiku, u rujnu 2011. godine 41 posto Britanaca koji su bili bez posla 12 mjeseci ili dulje imali su više od 50 godina.

Sally Brett se slaže s tvrdnjom da ljudi danas žive dulje i da bi zato trebali i raditi dulje, ali također primjećuje da je to nepravedno prema siromašnima koji 'možda neće imati sreće da dočekaju tu starost i uživaju u mirovini budući da su mnogi od njih već iscrpljeni i bolesni jer nisu dobro živjeli'.

Alan Beazley, direktor za odnose sa zaposlenima u organizaciji Forum poslodavaca za dobnu politiku, kaže da je dulji radni vijek jedini način na koji se ekonomije mogu nositi s ubrzanim starenjem stanovništva.

'Vjerujem da će i Europa uskoro poći stopama Britanije… jednostavno rečeno, ekonomija danas zahtijeva od ljudi da rade dulje nego u prošlosti', kaže on.

Ali takvo rješenje neće biti od velike pomoći Ljiljani Georgievskoj i Vojislavu Dimitrievskom u Makedoniji. Oboje kažu da su spremni prihvatiti bilo kakav plaćeni posao samo da ne bi budu na teret svojoj djeci.
Makedonci se pitaju koliko još 'stečajaca' treba počiniti samoubojstvo prije nego vlada poduzme nešto i pomogne im da pronađu posao ili odu u penziju. Ružica Matić je novinarka iz Zagreba. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u suradnji s Balkan Investigative Reporting Network.