Franziska Katharina Brantner i Marije Cornelissen, dvije predstavnice Zelenih u Europskom parlamentu, svojom nedavnom sugestijom o upotrebi 'originalnog srpsko-hrvatskog jezika' za potencijalne zemlje-kandidate iz regije povukle su vraga za rep. Naime, u najboljoj namjeri da racionaliziraju troškove prevođenja, očito im se ova ideja učinila logičnom i izuzetno praktičnom jer - osim Hrvata i Srba, taj 'jezik' razumiju još i Crnogorci i Bosanci.

Pitanje jezika je osjetljivo za svaku državu, a naročito za one novonastale. Odmah se postavlja pitanje očuvanja nacionalnog identiteta i diskusija postaje emocionalno obojena. Tek smo se, naime, emancipirali od srpsko-hrvatskog službenog naziva jezika, a sad se od nas traži da ponovno na njega pristanemo. Političari i jezikoslovci dali su odmah svoj sud - Hrvatska ne smije pristati ni na kakva druga rješenja osim upotrebe hrvatskog jezika.

Uostalom, zašto bi mjere štednje za prevođenje u Europskom parlamentu krenule baš od Hrvatske, koja je prva na redu za ulazak u EU? Pa vjerojatno zato što se radi o maloj i nevažnoj državi, glasio bi odgovor. Takva je, naime, sudbina malih jezika, ali baš zato ih je potrebno čuvati. Jer ne radi se, naravno, samo o Hrvatskoj, u EU-u ima i manjih država i jezika, uzmimo samo primjer susjedne Slovenije. Ali, kako ih očuvati? Je li prevođenje službenih dokumenata u instituciji kao što je Europski parlament, a za potrebe onih birokrata koji će zemlju tamo predstavljati, baš pravi i jedini način obrane nacionalnog identiteta?

Pitanje upotrebe nacionalnih jezika u institucijama EU-a svakako nije novo i već dugo se govori o zajedničkom jeziku, pogotovo zbog ogromne uštede u budžetu. Lako je Hrvatima ili bilo kojem drugom narodu pozivati se na pravo njegove upotrebe. Međutim, ma koliko da su u pravu, trebali bi također biti svjesni činjenice da je obrana nacionalnog identiteta u tim birokratskim institucijama - skupa. Administrativna mašinerija od 3.400 zaposlenih u prevođenju godišnje donosi 1 posto budžeta EU-a, odnosno 990 milijuna eura. Od toga 180 milijuna otpada na simultano prevođenje, a 810 na prijevode dokumenata.

Ilustracije radi, radni dan Europskog parlamenta košta 118 tisuća eura ako se odvija na 20 jezika (23 su službena). Međutim, kad bi u upotrebi bila samo tri jezika (engleski, njemački i francuski), trošak bi pao na 8.900 eura – dakle, smanjio bi se nekih 12 puta! Mala cijena za demokraciju – reći će jedni. Da, ali s proširenjem Unije i sve glasnijim zahtjevima da jezici poput katalonskog, galicijskog i baskijskog također uđu u službenu upotrebu, Unija će jednostavno bankrotirati – kažu drugi. I jedni i drugi su u pravu.

Najzanimljivije je da se u diskusijama o uštedama i racionalizacijama ne govori i o uštedama na jednoj drugoj razini: kako bi bilo da se EU zapita - što bi se prvo zapitala svaka efikasna korporacija - zašto ima tako golemu birokraciju, kako ti ljudi žive, kolike su im plaće, kako putuju (kojom klasom), kako stanuju itd. - jer tu sigurno leži ozbiljna mogućnost za stotine milijuna uštede, a da se ne dira temelj političkog koncepta jedinstva u različitosti. Kao da lijeva ruka ne zna što radi desna, a možda je to u kafkijanskoj organizaciji EU-a i točno.

'TEHNIČKI JEZIK' KAO RJEŠENJE

Ova su me pitanja podsjetila na jedan razgovor s poljskim historičarom i bivšim ministrom vanjskih poslova te članom Europskog parlamenta Bronisławom Geremekom. Usput rečeno, razgovarali smo na engleskom, kao i svi prisutni na toj konferenciji, budući da je engleski ionako lingua franca birokracije EU-a, a i šire. Dilema je, naravno, bila kako uštedjeti u prevođenju dokumenata na sva 23 jezika, a istovremeno ne dozvoliti da se ugrozi nacionalni identitet govornika 'malih jezika' koji svoj osjećaj ugroženosti obično izražavaju nacionalizmom i ksenofobijom. Za to je dobar primjer Danska u kojoj je Danska nacionalna partija nakon godina ksenofobične propagande protiv stranaca postala treća partija u zemlji. A u svjetlu recesije, kad strah postaje još veći, taj se trend vidljivo pojačava.

Geremek je tada iznio ideju tzv. operativnog ili tehničkog jezika (ili tri jezika, misleći još i na francuski i njemački, barem u nekakvom prelaznom periodu - zanimljivo da, kao Poljak i pripadnik ogromnog naroda, nije ni spomenuo svoj jezik). Naime, jezik birokracije, odnosno simbolično reprezentiranje nacionalnog identiteta baš preko tih službenika europskih institucija, po njegovom je mišljenju ipak manje važan od stvarnog napora za očuvanje samih jezika. Jezik se bolje može očuvati ako se sredstva za prevođenje smanje, a zatim se dio tih financija preusmjeri u same države i njihove institucije za očuvanje jezika i kulture.

'Jezik i kulturu jednog naroda treba potpomagati na kreativne, ne samo na formalno-birokratske načine koji najčešće troše novac, a od njih nema koristi osim simbolične', rekao je Geremek tom prilikom. Simboli su, dakako, važni, ali nekako bi trebalo imati u vidu i njihovo naličje, to jest stvarnu cijenu. Geremek, nažalost, nije poživio dovoljno dugo da bi ovu ideju gurao dalje, ali što su veći troškovi prevođenja – a oni neminovno rastu s priključivanjem novih zemalja EU-u – to će se više govoriti o mogućnostima uštede. U tom smislu, zastupnice Zelenih u Europskom parlamentu artikulirale su nešto što su uočile kao ozbiljan problem, bez obzira na ulazak Hrvatske u EU i njezino pravo na upotrebu svog jezika. Jasno je da je ova epizoda samo dio ledenog brijega.