Rasprave o ZA i PROTIV proširile su se medijima i društvenim stranicama. Na stranu Pinčić Rogoznice stale su neke vjerske udruge i portali koji, čini se, čvrsto vjeruju da je šiba došla iz raja, ali i neke javne ličnosti te brojni hrvatski građani. Svoje osude izrazila je udruga Roda, dječja pravobraniteljica, portal Klokanica te također brojni građani koji smatraju da se djeca mogu odgajati i disciplinirati i bez tjelesnog kažnjavanja.

Katolička udruga Vigilare čestitala je Pinčić Rogoznici na hrabrosti jer je izrazila 'mišljenje mnogih roditelja koji se u atmosferi straha i prijetnji ne usuđuju javno progovoriti o apsurdima kvaziznanstvene psihologije u sprezi s državnom represijom'.

Kratkoročno djeluje, dugoročno šteti

No što o tom problemu kažu ozbiljni psiholozi i ozbiljne znanstvene studije koje se ne temelje na mitovima i anegdotalnim kavanskim argumentima i kvazidokazima tipa – 'pa i mene su tukli, a ipak sam ispao posve dobro'?

Jedna od najvećih i najdugotrajnijih studija o dugoročnom djelovanju tjelesnog kažnjavanja na djecu napravljena je u Kanadi, a objavljena je 2012. u časopisu Canadian Medical Association Journal

Prema rezultatima istraživanja koje je uključilo čak 80 studija i trajalo puna dva desetljeća, udaranje po stražnjici kratkoročno može odvratiti djecu od opasnog, uznemirujućeg ili zabranjenog ponašanja, međutim dugoročno ona će postati agresivnija prema roditeljima, prema svojoj braći i sestrama, prijateljima i konačno bračnim partnerima.

Istraživanje djelovanja tjelesnog kažnjavanja nije jednostavno. Znanstvenici ne mogu nasumično podijeliti djecu u različite skupine u kojima će biti ili neće biti udarana. Umjesto toga, djeca se prate godinama, bilježi se koliko su udarana i potom se u vremenskim intervalima mjere razine njihove agresije.

'Otkrili smo da djeca koja su tjelesno kažnjavana s vremenom postaju sve agresivnija, a ona koja nisu, manje agresivna', rekla je glavna autorica studije Joan Durrant s University of Manitoba.

Isti rad pokazao je da ni jedna od 80 studija koje su bile obuhvaćene istraživanjem nije potvrdila da tjelesno kažnjavanje ima ikakav pozitivan učinak na djecu. Naprotiv, ono kod djece potiče laganje jer će nastojati izbjeći kazne i uzrokuje probleme u mentalnom zdravlju, uključujući i depresiju, tjeskobu te sklonost zloupotrebi alkohola i droga. Postoje čak podaci koji pokazuju da smanjuje rezultate na testovima inteligencije te da loše utječe na područja mozga povezana s emocijama i regulacijom stresa.

Naša psihologinja: postoje druga rješenja!

Hrvatski zakon zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece, kažnjava ga novčanim kaznama pa i zatvorom.

Dr. sc. Tanja Jurin, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i djelatnica Centra za kliničku psihologiju kaže da njezina struka nikako ne podržava tjelesno kažnjavanje djece.

'Mnogi roditelji u Hrvatskoj udaraju djecu po stražnjici, no iz perspektive struke to nije opravdano', rekla je Jurin za tportal.

'Netko može reći da samo malo udara dijete i to samo kada ono stvarno prevrši svaku granicu. Takve situacije uglavnom nitko neće prijaviti socijalnom radu ili policiji. No to ne znači da je udaranje dopušteno jer tko može prosuditi i odrediti granicu kada je ono tek malo pljeskanje po stražnjici, a kada je u pitanju ozbiljno zlostavljanje? Je li masnica mjerilo? Roditelji su u ranom djetinjstvu višekratno veći i teži od djeteta pa teško mogu procijeniti kada su pretjerali, osobito ako su u afektu', ističe Jurin.

'Nasiljem, kao i učestalim vikanjem roditelji daju primjer djeci da se na taj način rješavaju stvari. Ne možemo vikati na dijete, a potom kada ono vikne na nas, reći da je to njima zabranjeno. Mi smo njihovi modeli i želimo da nas slijede u brojnim aspektima ponašanja. No potom pokazujemo da ne želimo da nas slijede kada ih udaramo. Kako bi ona trebala shvatiti takve dvostruke poruke?' pita naša sugovornica.

Kako uvjeriti malu djecu?

Neki će roditelji postaviti pitanje kako bi trebali rješavati situacije kada se zna da djeca uče kroz nagrade i kazne. Što im je činiti ako su im vezane ruke, ako im je zabranjeno i udaranje i vikanje i psihičko kažnjavanje poput zatvaranja ili slanja u kut? Osobito je to pitanje aktualno kada se radi o odgoju djece u ranoj dobi kada je od njih teško očekivati da razumiju naše usmene prijekore i logičke argumente.

Jurin kaže da u psihologiji postoji sredstvo, nešto što se također može smatrati kaznom, ali nema ozbiljne posljedice, a zove se 'gašenje ponašanja ignoriranjem'.

'Primjerice, kada mala djeca uče govoriti ponekad još u ranoj dobi u obitelji nauče psovati. To nekim roditeljima može biti slatko pa će reagirati smijehom. Djeca će to doživjeti kao poticaj jer će vidjeti da psovanjem nasmijavaju obitelj pa će to početi raditi još češće. Ako u tom trenutku postupite sasvim suprotno, primjerice ustanete od stola i ignorirate ga, dijete koje traži povratnu informaciju neće dobiti ohrabrenje koje traži. Time će se negativno ponašanje zapravo puno prije ugasiti nego kažnjavanjem', tvrdi Jurin.

Prema našoj psihologinji roditelji često nisu svjesni ili zaboravljaju da kazna ne mora uvijek djelovati kao odvraćanje od zabranjenog ponašanja.

'Naprotiv, djeca će nerijetko imati osjećaj da su tek nekom nepodopštinom privukla pozornost, pa će čak i ako roditelji viknu ili ih kazne misliti da su postigla željeni cilj. Naravno, to ne znači da roditelji smiju neprimjereno dugo, danima ignorirati djecu. To ima smisla učiniti nakratko, samo u edukativne svrhe i samo u situacijama kada im je potrebno poslati poruku da svojom nepodopštinom nisu privukla pozornost niti su naišla na odobravanje', pojasnila je.

'Dakle, djecu ne bismo trebali udarati. Ponekad možemo i trebamo podviknuti, ali ne u tolikoj mjeri da dijete vikanje doživi kao normalnu komunikaciju. Možemo im ignoriranjem pokazati da se ne ljutimo na njih nego na neku njihovu određenu aktivnost da bismo konačno, kada isprave ponašanje pokazali da ih volimo, da nas vesele i da imaju našu pozornost', zaključila je Jurin.