Svake godine, upozoravaju surova statistika i demografi, u Hrvatskoj nestane jedan grad veličine Imotskog, a između dva popisa stanovništva nestaje veliki grad poput Osijeka. Prijeti li nam doista demografska katastrofa kako godinama upozoravate?

Činjenica jest da popisna i, naročito, vitalna statistika snažno upozoravaju na duboku demografsku, napose demoreproduktivnu krizu u kojoj se Hrvatska nalazi. Dovoljno je upozoriti na podatke prema kojima je od 1991. do 2011. godine u Hrvatskoj živorođeno 925.310 djece, a umrlo 1.090.407 osoba, pa je ostvareno prirodno smanjenje ('višak' umrlih nad rođenima) od čak 165.097 stanovnika. Drugim riječima, Hrvatska je prirodnim putem izgubila stanovništvo Međimurske i Dubrovačko-neretvanske županije zajedno (popis iz 1991).

Hrvatska se, dakle, već dva desetljeća nalazi u kontinuiranoj prirodnoj, ali i ukupnoj depopulaciji, što potvrđuju i rezultati posljednja tri popisa stanovništva. Štoviše, i do sada izrađene projekcije budućeg kretanja stanovništva Hrvatske jasno upozoravaju na nastavak, pa i produbljenje depopulacijskih procesa, što će se posebno odraziti na daljnje pogoršanje prirodne dinamike kao i demografskih struktura, naročito strukture stanovništva prema dobi. U tom kontekstu opravdano je naglašavati da je demografska slika Hrvatske vrlo nepovoljna, i da će postati još lošijom ukoliko ne dođe do značajnijih pomaka u provođenju populacijske politike.

Osim većeg broja umrlih od rođenih, podaci ukazuju i na trend starenja stanovništva. Kako i koliko takav proces može utjecati na gospodarski rast i razvitak?

Demografski i društveno-gospodarski razvoj, poznato je iz demografske literature, nalaze se u uskoj uzročno-posljedičnoj povezanosti. To znači da se demografski procesi javljaju i kao čimbenik, ali i kao posljedica gospodarskog i društvenog razvoja. Ljudi su osnovni proizvođači dobara, ali i njihovi potrošači. I nije nevažno kakvim demografskim potencijalima raspolaže neko društvo. Naime, broj i napose strukture neke populacije predstavljaju osnovni demografski okvir za reprodukciju stanovništva, ali i za ekonomsku aktivnost. U tom smislu naročitu važnost imaju dobna i spolna struktura stanovništva, jer o njima izravno ovisi reproduktivni i gospodarski potencijal neke populacije.

Uz prirodnu depopulaciju, upravo se proces demografskog starenja nameće bitnim za razumijevanje trenutnih, ali i predviđanje budućih demografskih promjena. Nažalost, stanovništvo Hrvatske već nekoliko desetljeća karakterizira ubrzavanje procesa demografskog starenja. Prema rezultatima popisa iz 2001. godine (još, nažalost, nisu objavljeni konačni rezultati popisa 2011) broj i udio stanovništva do 19 godina starosti i starijih od 60 godina bio je gotovo ujednačen (indeks starenja iznosio je 90,7), što je izrazito nepovoljan odnos.

Što navedeno, pojednostavljeno rečeno, znači? Sve starija populacija u kojoj je sve manji broj i udio mladog stanovništva implicira sve niži natalitet, a time i sve manji priljev stanovništva u radno-sposobnu dob, što za posljedicu ima sužavanje ili smanjivanje obujma radne snage. Obzirom da u dobnoj strukturi radne snage u Hrvatskoj prevladavaju sve starije dobne skupine (rođene u 'baby boom' razdoblju povećanog nataliteta nakon Drugoga svjetskog rata) i da će one kroz desetak godina 'masovno' izlaziti iz radne aktivnosti, a da će biti 'zamijenjene' značajno malobrojnijim naraštajima koji su rođeni koncem 1980-ih i tijekom 1990-ih godina - u vrijeme vrlo niskog nataliteta u Hrvatskoj, vrlo se realnim čini pretpostavka o mogućem manjku radne snage

Valja naglasiti da velik broj nezaposlenih osoba u Hrvatskoj nije posljedica demografskih, nego ekonomskih činitelja. To znači da će potrebno jačanje gospodarstva nužno zahtijevati povoljnije demografske odnose. S druge strane, priljev stanovništva u radno-neaktivnu dob i njegov ulazak u mirovinski sustav dodatno će opteretiti ionako prenapregnute mirovinske i druge fondove za skrb o starijim osobama. U takvom općem kontekstu sadašnja demografska slika Hrvatske predstavlja, zapravo, negativnu odrednicu gospodarskog razvoja i društvene stabilnosti.

Odlazak ljudi, prije svega mladih iz ruralnih područja i s jadranskih otoka u velike gradove proces je koji traje više od stoljeća, pa sela doslovno ostaju pusta. Jesu li doista gradovi, odnosno njihova periferija, postali 'demografske pumpe', kako to ukazuju vaši kolege? Dok interne migracije poboljšavaju gospodarske pokazatelje u gradovima, na žalost – ne svim, kakve učinke postižu u sredinama koje se polako prazne?

Sve izraženija prostorna populacijska polarizacija jedna je od najvažnijih karakteristika demografskog razvoja Hrvatske. Ona ima svoje duboke korijene i umnogome je ovisila o povijesnim promjenama, gospodarskim kretanjima i modernizacijskim procesima, naročito procesima industrijalizacije, deagrarizacije, deruralizacije i urbanizacije. Generalno uzevši, ruralna područja naše zemlje, koja su bila višedesetljetnim 'izvorištem' unutarnjih migracija prema gradovima, značajno su demografski osiromašena, i to ne samo u kontekstu broja stanovnika nego naročito glede strukture stanovništva. Većinu ruralnih područja danas karakterizira ostarjelo stanovništvo, poremećena spolna struktura ('višak' muškaraca), vrlo slabi demoreproduktivni potencijali, slaba obrazovna struktura itd. U takvim je uvjetima i poželjna, pa i potrebna revitalizacija hrvatskoga sela vrlo upitna.

Međutim, najveći dio seoske emigracije bio je usmjeren prema najvećim hrvatskim gradovima (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), jer je u njima bila koncentrirana najsnažnija gospodarska aktivnost (dakako, i najveći broj radnih mjesta), te je uglavnom zaobilazio regionalna središta što je pridonosilo produbljenju neravnomjernosti u prostornoj slici naseljenosti Hrvatske.

Iako u odnosu na razvijeni svijet zakašnjeli, ipak su i u Hrvatskoj u posljednja dva do tri desetljeća prisutni i suburbanizacijski procesi koji se u prostoru najjasnije vide kroz demografsko slabljenje središnjih dijelova gradova, a populacijsko jačanje prigradskih naselja. Navedeno se, primjerice, lijepo vidi u slučaju Zagreba, koji demografski stagnira, i njegovih 'satelitskih' gradova – Sesveta, Velike Gorice, Zaprešića… koji naprosto demografski 'bujaju'. Posljedica je to želje i potrebe stanovništva da lakše, a to često znači i financijski povoljnije, riješe stambeno pitanje, da se nasele u području koje je, unatoč urbaniziranosti, još uvijek ugodnije za život od užih gradskih zona itd. Osim toga, i dio gospodarskih aktivnosti napušta uža gradska područja i seli se u gradske periferije.

Za godinu dana Hrvatska ulazi u članstvo EU, a za nekoliko godina u potpunosti će biti otvoreno europsko tržište radne snage. Trebamo li strahovati od odljeva ne samo visokokvalificirane radne snage, već ljudi uopće? Hoće li se istodobno dogoditi i recipročni proces priljeva radne snage iz drugih zemalja?

Nema sumnje da će europsko tržište radne snage biti, kao što je to bilo još od 1960-ih godina, atraktivno za hrvatsku radnu snagu. Ako se prodube razlike u razini razvijenosti između Hrvatske i drugih zemalja Europske unije, ojačat će i potencijalne iseljeničke struje iz Hrvatske. Čak da se Hrvatska i izjednači u razvijenosti s većinom zemalja EU, uvijek će biti onih koji će sreću i bolje radne i životne prilike tražiti izvan Hrvatske.

S druge strane, najrazvijenije zemlje EU, pa i svijeta uopće, vode kontroliranu imigracijsku politiku, što znači da dobro paze tko i s kojim kvalifikacijama ulazi na njihova tržišta rada. Naravno, Hrvatska će biti poželjnim odredištem za sve one koji dolaze iz područja koje je na još nižem stupnju gospodarskog razvoja.

Ujedno, Hrvatska će kao 'granična' zemlja EU prema dijelu Mediterana i europskog jugoistoka biti pod posebnim pritiskom legalnih i, naročito, ilegalnih imigranata koji će pokušati iskoristiti 'neiskustvo' Hrvatske kao nove članice EU po pitanju kontrole useljeničkih procesa. No valja voditi računa da će Hrvatska, naročito hrvatsko gospodarstvo u slučaju bilo kakvih pozitivnih razvojnih pomaka, a u kontekstu trenutne loše demografske slike, morati posegnuti za stranom radnom snagom, bez obzira na nepovoljne posljedice te imigracije.

194398,136222,168915,205369Postoje li određene opasnosti kad su migracije, interne i eksterne, u pitanju i na što bi odgovorni u procesu imigracijske politike posebno trebali obratiti pozornost?

Hrvatski demografi, a i ne samo demografi, već stanovito vrijeme upozoravaju na problem moguće supstitucije i zamjene stanovništva. Naime, Hrvatska je u demografskoj regresiji, s vrlo slabom i u svakom slučaju nedovoljnom razinom nataliteta, a potencijalno brojnijim iseljeničkim strujama. U takvom kontekstu svaka značajnija imigracija, naročito stanovništva koje je podrijetlom iz drugačijeg kulturološko-civilizacijskog kruga, može pridonijeti određenim strukturno-demografskim promjenama (osobito u kontekstu religijskog i etničkog sastava stanovništva), a one mogu proizvesti i neke negativne ili barem nepoželjne društvene učinke.

Stoga, Hrvatska mora voditi aktivnu, kontroliranu i selektivnu useljeničku politiku, prije svega u skladu s njezinim nacionalnim interesima. Hrvatska je kroz svoju povijest vrlo često bila otvorena migracijska zemlja, na što su, dakako, utjecali i politički procesi i ratovi. No, ta su razdoblja iza nas i Hrvatska mora voditi računa o tome koliko se ljudi, iz kojih područja i zašto želi useliti u nju.

Koje bi mjere država mogla poduzeti da bi, podsjećajući na onu staru 'trbuhom za kruhom', ljudi svoj 'kruh' pokušali zaraditi u mjestima u kojima su odrastale generacije u njihovoj obitelji?

Prvo i najvažnije – pri osmišljavanju i provođenju mjera populacijske politike treba inzistirati na sljedećem: mjere moraju biti cjelovito i dugoročno provođene. To je ključ. Ako se provode samo neke mjere, bez obzira na njihovu važnost i učinkovitost te ako se one provode kratkoročno, recimo od izbora do izbora, onda će njezini pozitivni učinci biti skromni ili nikakvi.

Dakle, hrvatska politika i društvo prvo moraju postići konsenzus o stanovništvu kao najvažnijem razvojnom potencijalu Hrvatske, o demografskom razvoju kao hrvatskom nacionalnom interesu te o potrebi ublažavanja nepovoljne hrvatske demografske slike, što, dakako, uključuje potrebu jakih društvenih 'zahvata' na polju nataliteta, obitelji, migracija i prostornog razmještaja stanovništva. Kada se postigne društveno suglasje (pozitivna društvena klima) o potonjem, onda je zapravo provedba mjera stvar tehničke realizacije.

Struktura mjera je poznata ne samo iz demografske literature, nego i iz konkretnih empirijskih istraživanja koja su u Hrvatskoj provođena u proteklih desetak i nešto više godina. To znači da se, uz sustav rodiljnih potpora, rodiljnog dopusta i dječjih doplataka, koje su važne, nezaobilazne, ali ne i jedine mjere populacijske politike, svakako mora više inzistirati i na pitanju zapošljavanja, stambenom pitanju (naročito mlađim i brojnijim obiteljima), na problematici poreznih i drugih fiskalnih i materijalnih davanja, infrastrukturnoj opremljenosti područja u koja bi valjalo poticati novo naseljavanje i slično. No, u korijenu svake uspješne populacijske politike mora se nalaziti pozitivan društveni, pa ako hoćete i politički stav ili odnos prema braku, obitelji i djeci.

Na kraju, demografska kriza Hrvatsku očito pritišće žešće i dugotrajnije nego gospodarska kriza. Koliko su hrvatska iskustva slična (ili različita) iskustvima europskih zemalja, ponajprije država Istočne i Jugoistočne Europe?

S obzirom na svoje demografske pokazatelje Hrvatska doista pokazuje dosta sličnosti, ali i razlika u odnosu na zemlje europskog istoka i jugoistoka. Hrvatska svakako ima i dosta specifičnosti u svojemu demografskom razvoju, na što su posebno utjecali ratovi i dugotrajno i brojno iseljavanje. Naša ugledna demografkinja i akademkinja Alica Wertheimer-Baletić će kazati da se Hrvatska od kraja 1980-ih godina nalazi u 'kvazipostranziciji'. To znači da njezin demografski razvoj (u negativnom kontekstu) ide ispred društvenog i gospodarskog razvoja. Primjerice, Hrvatska prema vrijednosti totalne stope fertiliteta ulazi u europski 'donji dom'.

Prosječna totalna stopa fertiliteta (pojednostavljeno rečeno, radi se o prosječnom broju djece koje rodi jedna žena u fertilnom razdoblju svojega života, od 15 do 49 godina) u Hrvatskoj posljednjih četiri do pet godina iznosi svega 1,4. Poznato je iz demografske literature da bi za jednostavnu reprodukciju stanovništva TFR morao iznositi 2,1, a za proširenu reprodukciju bi morao biti viši od te vrijednosti. Uz neke izuzetke (Albanija), totalna stopa fertiliteta u Europi danas je najviša upravo u onim državama koje dugo i uporno (gotovo već stotinjak godina) provode aktivnu eksplicitnu ili implicitnu populacijsku i obiteljsku politiku, poput Francuske i Švedske. Drugim riječima, ako u demografskom smislu Hrvatska ulazi u red najlošije rangiranih europskih zemalja, ona svoja rješenja zabrinjavajuće populacijske slike svakako treba tražiti u iskustvima najrazvijenijih europskih država.