U ovim pogromaškim danima, kada se glavnim gradom Rusije valjaju neonacisti, grupiraju ugroženi Kavkažani, a policija hapsi tisuće ljudi, neki se plaše 'jugoslavenskog scenarija'. Jedan cenzurirani redatelj postao je vrlo aktualan
Pavel Bardin, bivši TV novinar i sin slavnog režisera animiranih filmova Garrija Bardina, prije dvije godine snimio je 'Rusiju 88': uznemirujuću dramu o skinheadima koja sadrži elemente dokumentarca. Film je prikazan na Berlinaleu, ali ne i u ruskim kinima.
Pa ipak, postao je prilično tražen na piratskim kioscima, a preko interneta je navodno skinut oko dva milijuna puta.
Suvremenu rusku inteligenciju (misli se na društveni sloj) često se optužuje da je pasivna i cinična po pitanju društvenog angažmana. Pavel Bardin je od onih njezinih pripadnika koji joj spašavaju čast: angažiran, informiran, prosvijećen i u nastupu razoružavajuće dobroćudan dok progovara o stvarima o kojima se, bez straha od problema, malo intelektualaca u Rusiji usudi javno zucnuti.
Neredi u Moskvi pokazuju neuspjeh vlasti
Neredi su poprimili ekstremne razmjere pretprošle subote, nakon što je oko 7.000 agresivnih ultradesničara i nogometnih huligana uspjelo ustrojiti miting pod samim zidinama Kremlja. Mnogi su u tome vidjeli režiju s vrha, a vi ste rekli: 'Ja sam, naprotiv, vidio prestrašenost vrha i potpunu odsutnost režije...'
Vidim režiju u onome što se događalo kasnijih dana oko kolodvora Kijevskij, na recentnim mitinzima itd. No na Manježnom trgu vidio sam uglavnom razjarenu rulju. Povod nije bio bezvezan – smrt čovjeka, ali u zadnje vrijeme je bilo mnogo značajnih okidača za takva događanja... Po meni, stihija je krenula nekoliko dana ranije blokiranjem Lenjingradske autoceste, kada su momci koji su prosvjedovali zbog nerazjašnjenog ubojstva Spartakovog navijača osjetili snagu. Zatim se pokret omasovio, uglavnom preko foruma i društvenih mreža. O tome je zanimljivo pisao na svom blogu Ivan Katanajev, vođa Spartakovih ultrasa koji je donedavno objavljivao pod nadimkom Ivan Kombat18 (ime je preuzeto od britanske naci-terorističke organizacije, u kojoj 18 predstavlja šifrirana slova abecede: AH, odnosno Adolf Hitler).
Sve to vrlo je neugodno za Kremlj, čak i ako prihvatimo teoriju da su radikali instrumentalizirani kao strašilo, kao prijetnja neonacističke revolucije i poruka da samo čvrsta ruka može spasiti zemlju od kaosa. Nedavna događanja zapravo pokazuju neuspjeh vlasti i silno je kompromitiraju kako na domaćem, tako i na vanjskopolitičkom planu.
No prije nekoliko dana Vladimir Putin i Vladislav Surkov, dugogodišnji šef kremaljske administracije, poručili su otprilike isto: osudili su etnički nacionalizam i pogromsko nasilje, ali i sugerirali da su ideju za takve akcije radikali dobili od liberalne opozicije koja, eto, također organizira antirežimske mitinge. Je li netko u vlasti mogao isprovocirati nerede kako bi afirmirao pravo režima na represiju?
Ako ćemo vjerovati u takve teorije, onda možemo povjerovati i da je sve ultradesničare izmislio Surkov. No to su za mene banalne teorije zavjere, dok je povijest problema sasvim drukčija. Ovdje imamo različite supkulture koje su u Rusiju došle kao moda. Pored skinheada, u Rusiji odavno postoje radikalni nacionalistički pokreti koje čak ni sovjetska vlast nije uspjela iskorijeniti. Nadalje, u zemlji se dogodilo veliko socijalno raslojavanje, a ti ljudi nisu imali pravo glasa, pa je prije ili kasnije sve to moralo eksplodirati na ulici.
Što se tiče veza s organima vlasti, poznato je da je među grupama poput Idušie vmeste ili Naših bilo predstavnika ultradesničarskih grupa i raznih borilačkih družina. Ti 'patriotski' prokremaljski pokreti mladih preuzeli su ultradesnu retoriku i zagovarali radikalne ideje. Komunicirajući s nekim pripadnicima Rossije Molodaje, uvjerio sam se da su to apsolutni fašisti - po načinu na koji su govorili o Kavkazu, 'crnima' itd. Jasno je da su ekstremistima zanimljive takve mladeži, čiju se agresiju dade usmjeriti.
Naravno, jasno mi je i to da u svakoj državnoj administraciji postoje odjeli koji nastoje kontrolirati društvene pokrete i njihova usmjerenja. No u Rusiji je problem to što su se malo previše zaigrali time i dozvolili malo previše ustupaka radikalima. Što je borba s lijevoliberalnim aktivistima bila malo prežestoka, a borba s desničarima malo premlaka. Ipak, valja znati da su dosta prije ovih događanja (unatrag dvije godine, op. M. S) represivni organi krenuli u oštar obračun s neonacistima (među kojima je bio i velik broj maloljetnih višestrukih ubojica, op. M. S). Znam da već jako mnogo takvih služi kazne u zatvorima i popravnim domovima. Zato smatram da recentno nasilje nije smišljeno u Kremlju, ali mislim da je predsjednička administracija odavno upoznata s određenim činjenicama i da ih je nedopustivo ignorirala. Da se situaciju sada pokušava iskoristiti kako bi se 'očistilo' cijelo političko polje – i u tome vjerojatno ima istine.
Nakon šokantnog sukoba ultradesničara sa specijalcima pod kremaljskim zidinama, novi gradonačelnik Moskve Sobjanjin poručio je da neće dozvoliti nasilje te izrazio sućut obitelji navijača ubijenog tjedan dana ranije. No samo dan prije njegovog obraćanja, u Moskvi je maloljetna rulja na ulici ubila 37-godišnjeg prolaznika iz Kirgistana (nažalost, čest scenarij posljednjih godina u Moskvi), a tu žrtvu gradonačelnik nije spomenuo...
To je vrlo opasan problem. Kad je vlast krenula suzbiti najavljivane međuetničke bitke na ulicama i u jednom danu uhitila 1.700 ljudi, na TV izvještajima s federalnih kanala viđao sam uglavnom kavkaska lica. Pritom su sve službene izjave išle u smjeru da će Kavkažani koji su sudjelovali u ubojstvu navijača Spartaka biti kažnjeni, kao da se već znade krivac u tom obračunu, iako bi istraga i sud to tek trebali utvrditi.
Ispalo je da se stvari razvijaju u prilog demonstrantima pod Kremljem... Čini mi se da je vlast tako postupila jer se prepala ujedinjavanja agresivnih ljudi. Kao da ih se željelo umiriti, poručiti 'Dečki, vi ćete, naravno, biti kažnjeni ako ponovite ovako nešto, ali mi nismo protiv vas – mi smo, zapravo, djelomično uz vas'. No to ne znači da je Sobjanjin nacionalist. Rekao bih da su posrijedi kratkovidnost i pokušaj da se podilazi onoj mladeži koju smatraju realnom silom. Sumnjam da netko kao realnu silu u Moskvi shvaća mladež s Kavkaza, da misli kako su oni u Moskvi i gradovima centralne Rusije kadri ustrojiti neki prevrat ili rušenje ustavnog poretka. Pritom, naravno, svi shvaćaju da je ultradesna ruska mladež spremna pokušati takvo što.
Policijsko srastanje s banditskim strukturama
Bijes radikala zapravo se otkotrljao ulicama nakon sumnjive reakcije milicije na ubojstvo navijača. Možete li objasniti ulogu ruske policije u ovoj krizi, ali i općenito u društvu koje ju godinama doživljava izrazito negativno: od ekstremne desnice, koja ju optužuje za korupciju i nacionalnu veleizdaju, preko umjerenih, sve do krajnje ljevice?
Ljetos je na Dalekom istoku, u zaleđu Vladivostoka, bila aktualna priča o 'Primorskim partizanima' (njezin motiv Bardin koristi u svom novom filmu 'Gop-stop', op. M. S). Riječ je o mladim ljudima koji su se udružili pod radikalnom nacionalističkom ideologijom, ali ne da bi ubijali Tadžike ili Čečene, nego 'pandure'. Skrivali su se u šumama i napadali policajce od kojih su ranije stradavali oni sami ili netko iz njihovih obitelji. Pritom su naišli su na veliku podršku kod lokalnog stanovništva, koje je očito imalo sličnih iskustava. Policija je danas doista čudna organizacija u kojoj je poštenim ljudima teško pošteno raditi, a građani je se boje.
Koliko ja to shvaćam, u borbi s kriminalom i kaosom iz 90-ih, milicija i spec-službe dobile su 'carte blanche'. Provedba zakona postala je apsolutno proizvoljna, a rezultat toga je srastanje s banditskim strukturama. Kriminalni svijet razvio se u mafijaški, u kojem su milicija i neki drugi organi preuzeli poslove i metode podzemlja te ih dopunili svojima. I baš milicija i spec-službe sada vrlo često reketare biznis, pružaju zaleđe kriminalcima, maltretiraju civile, u zatvorima im vladaju čudovišni uvjeti... To je u Rusiji raširena pojava.
Od Sahalina do Moskve, da. Čitao sam publikacije po kojima su neki od njih organizirani u bazama specijalne policije OMON te na raznim vojnim pogonima. Nekome je brat OMON-ovac, netko ima oca u Specnazu... Zašto nitko ne razgoni i kažnjava takve skandale? Mislim da je problem u korupciji, vezama i činjenici da se odgovorni ljudi bave sasvim drugim stvarima. Sad možda već i obraćaju pažnju na to, ali donedavno... Njima je to pitanje vremena: mnogi djelatnici u organima zakona ne bave se svojim primarnim poslom, već biznisom, što iziskuje ogromnu energiju. Nacisti su na periferiji njihove pažnje, negdje u šumi... A oni su u gradu, tamo je tržnica. Tamo je prodajni kiosk, autoservis, kafić...
Što se tiče suradnje skinheada i milicije, koju smo prikazali i u filmu 'Rusija 88', moja saznanja su da je riječ uglavnom o lokalnim suradnjama na nižim razinama. Recimo, kad treba ustrojiti pogrom na nekoj tržnici gdje rade imigranti (od kojih se očekuje da plaćaju miliciji zaštitu, op. M. S). Mislim da naredbe za takve zločine ne dolaze s vrha, već se da radilo o konkretnim interesima konkretnih ljudi na terenu.
'Ne znam da postoji dobar nacionalizam
Izuzmemo li ikonografiju, koja je suštinska razlika između neonacističkih i već tradicionalnih pravoslavno-kozačko-nazovipatriotskih kampova, u kojima vojnu obuku djeci predaju ruski paravojni dobrovoljci iz ratova u bivšoj Jugoslaviji? Nedavno je u Srbiji izbila afera kad se pročulo da su neki roditelji poslali svoju djecu u Sibir na takve programe. Zašto u Rusiji to nije skandal?
S jedne strane, ovdje to povezuju s pionirima, izviđačima... Roditeljima te djece, odraslima u Sovjetskom Savezu, bili su normalni kampovi u kojima se klinci podijele u tabore i igraju zarnicu, (vojno-sportsku igru koja predstavlja imitaciju vojne obuke, op. M. S, sastavljaju i rastavljaju kalašnjikov... U SSSR-u to je bila norma života i propagande. Ponegdje su u sudjelovale i djevojčice. Stoga mnogi ne vide u tome ništa sporno i teško da se tu nešto može promijeniti dok se ne uvede puna profesionalizacije vojske.
Kad je riječ o neonacističkim pojavama u Rusiji, zašto ih vlasti odbijaju nazvati pravim imenom i koriste (premda u negativnom kontekstu) riječ nacionalizam?
Biraju mekšu formulaciju da ne bi uvrijedili veliki broj građana koji podržava de facto nacističke parole, no pritom se jako vrijeđaju kad ih se naziva nacistima. To je paradoks – čak su se i neki agresivci s Manježnog trga u stanju uvrijediti na takvu kvalifikaciju, a dižu ruku na 'sieg heil'. Na novim ultradesničarskim mitinzima pokušava se progurati parola 'patriotizam nije fašizam'. Ali patriotizam koji viče 'J...t Kavkaz!', 'Ubij' i slično, to je već nacizam.
Inače, ja i ne znam da postoji dobar nacionalizam. Možda bi dobra nacionalna ideologija bio profesionalizam: usavršavanje, obogaćivanje koje nije shvaćeno isključivo materijalno. Možda može biti dobar kao ljubav prema nacionalnoj kulturi, znanstvenim bogatstvima, ljudima... No i kod najkulturnijih nacionalista primjećujem da im na kraju, makar u kuloarima, rasprava uvijek završi s omalovažavanjima Drugih. Počnu s kulturom, a završe na rasnoj i etničkoj netrpeljivosti.