Gotovinu i Markača sud je proglasio krivim kao sudionike udruženog zločinačkog pothvata te ih proglasio krivim za djela progona, deportacije, pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječna djela i okrutno postupanje, a oslobodio ih je odgovornosti za prisilno premještanje.

Obrane dvojice osuđenih generala 2. su kolovoza 2011. podnijele žalbe na sve bitne dijelove presude a tužiteljstvo se nije žalilo.

Raspravno je vijeće u presudi zaključilo da su neki pripadnici hrvatskog političkog i vojnog vodstva, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, u ljeto 1995. sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bilo trajno uklanjanje srpskog stanovništva s teritorija tzv. Republike Srpske Krajine.

Kao jedan od glavnih dokaza za postojanje pothvata Vijeće je uzelo raspravu vođenu na brijunskom sastanku predsjednika Tuđmana s vojnim zapovjednicima 31. srpnja 1995., nekoliko dana uoči operacije Oluja na kojem su, prema presudi, sudionici razmatrali "važnost odlaska krajinskih Srba kao važnog ishoda i sastavnog dijela predstojećeg napada".

Sud je citirao riječi generala Gotovine s tog sastanka, prema kojima se veliki broj civila već evakuirao iz Knina i ide preme Banja Luci i Beogradu te da, ako hrvatske snage nastave pritisak, vjerojatno za neko vrijeme neće biti toliko civila, nego samo onih koji moraju ostati i nemaju mogućnost otići.

Vijeće je navelo kako je pozorno proučilo izjave visokih hrvatskih dužnosnika na tom i drugim sastancima i u javnosti, te ih razmatralo u kontekstu svojih nalaza o deportaciji, protupravnim napadima na civile i civilne objekte, te uvođenju diskriminatornih mjera, što su sve kaznena djele počinjena nad krajinskim Srbima i ustanovilo je da su neki pripadnici hrvatskog političkog i vojnog vodstva imali za cilj trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva iz tzv. RSK uporabom sile i prijetnjom sile, što je predstavljalo i uključivalo deportaciju, prisilno premještanje i progon, putem uvođenja restriktivnih i diskriminatornih mjera, protupravnih napada na civile i civilne objekte, deportacije i prisilno premještanje.

Prema prvostupanjskoj presudi pothvat je postojao od kraja srpnja 1995. i nastavio se tijekom cijelog razdoblja na koji se odnosi optužnica, do približno 30. rujna te godine.

Suci su zaključili da je prvi hrvatski predsjednik namjeravao naseliti krajinu Hrvatima, pa se pobrinuo da se takve njegove ideje pretoče u službenu politiku i akciju, putem utjecajnog položaja predsjednika i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga.

Vijeće je zaključilo da su hrvatski vojni zapovjednici, uključujući Tuđmana, ministar obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera Zvonimira Červenka, uporabili hrvatske vojne snage i specijalnu policiju da počine zločine koji su činili cilj pothvata.

Hrvatske vojne snage obuhvatile su HV i vojnu policiju, kao i hrvatski HVO potčinjen zapovjednicima HV-a, a Vijeće je zaključilo da je iz redova policijskih snaga za počinjenje zločina korištena jedino specijalna policija.

Presudom je utvrđeno da je srpsko stanovništvo sustavno napadano i da je tako počinjen njihov progon. Vijeće je to zaključilo na temelju velikog broja zločina nad krajinskim Srbima počinjenog tijekom kratkog vremena. Stoga je presudom utvrđeno da su hrvatske vojne snage i specijalna policija počinili djela ubojstva, okrutnog postupanja, nečovječna djela, razaranje, pljačke, progon i deportacije u skladu s navodima iz optužnice.

Tročlano Vijeće ustanovilo je da granatiranje Benkovca, Gračaca, Knina i Obrovca 4. i 5. kolovoza 1995. predstavlja neselektivni napad na te gradove, civile i civilne objekte a također je ustanovilo da protupravni napadi na gradove u tzv. krajini i počinjenje drugih zločina hrvatskih vojnih snaga i specijalne policije u kolovozu 1995. predstavljaju djelo deportacije najmanje 20.000 krajinskih Srba.

Presudom je zaključeno da hrvatske snage nisu namjerno gađale samo ranije utvrđene ciljeve u tim gradovima, nego i dijelove u kojima nije bilo takvih ciljeva te da su gradove u cjelini smatrale ciljevima.

Suci su zaključili i da su, iako su postojali planovi krajinskih vlasti za evakuaciju lokalnih Srba, strah od nasilja i pritisak koje su stvorile hrvatske snage izazvali atmosferu u kojoj ti ljudi nisu imali drugog izbora nego otići.

Vijeće je utvrdilo i da je motiv pravnih instrumenata hrvatskih vlasti i njihov učinak bio da imovina koju su ostavili krajinski Srbi dođe u ruke Hrvata i da se Srbima uskrati pravo korištenja kuća i imovine te je zaključilo da uvođenje restriktivnih i diksriminatornih mjera prema imovini predstavlja progon krajinskih Srba.

Vijeće je utvrdilo da je u vremenu i području koje pokriva optužnica postojao međunarodni oružani sukob.

Presudom je utvrđeno da su generali Ante Gotovina i Mladen Markač svojim postupanjem značajno pridonijeli udruženom zločinačkom pothvatu. Vijeće je utvrdilo da je Gotovina zapovijedao svim jedinicama Zbornog područja Split kao i svim pridodanim jedinicama te da mu je i vojna policija bila podređena u svojim redovnim zadaćama. Vijeće je zaključilo da je general Gotovina izdao zapovijedi za napad na Knin, Gračac, Benkovac i Obrovac što su ocijenili protupravnim napadom kao i da te zapovijedi za protupravne napade na civilno stanovništvo samo po sebi predstavljaju značajan doprinos zločinačkom pothvatu.

Za Markača je utvrđeno da je imao sveukupnu kontrolu nad snagama specijalne policije, da je zapovijedio granatiranje Gračaca, znao za sudjelovanje svojih potčinjenih u izvršenju kaznenih djela razaranja, pljačke i ubojstava te da je svojim ponašanjem i sudjelovanjem u prikrivanju zločina pridonio atmosferi nekažnjivosti.

Vijeće je ustanovilo da je i Markač sudjelovao na Brijunskom sastanku 31. srpnja 1995. i pridonio planiranju i pripremanju operacije Oluje te da je zapovijedio specijalnoj policiji da 4. i 5. kolovoza 1995. granatira Gračac što je predstavljalo "protupravni napad na civilno stanovništvo i civilne objekte". Suci su većinom utvrdili da su pripadnici specijalne policije 5. i 6. kolovoza sudjelovali u razaranju značajnog dijela Gračaca. Vijeće je utvrdilo da su sudjelovali u razaranju i pljačkanju imovine krajinskih Srba u Donjem Lapcu 7. i 8. kolovoza 1995.

Prema presudi pripadnici specijalne policije ubili 25. kolovoza 1995. nekolio starijih seljana u zaseoku Gruborima. Tog i sljedećeg dana ista postrojba uz to je zapalila imovinu u Gruborima i selu Ramljane.