Vodstvo ekstremističkog pokreta Islamske države (ISIL), koji u svojim rukama drži značajne dijelove Iraka i Sirije, zamislilo je i Hrvatsku kao dio velikog islamskog kalifata koje bi se prema njihovim zamislima prostiralo od Afganistana, Arapskog poluotoka pa sve do zemalja Magreba, Zapadne Afrike, i juga Europe
Ta tvorevina vehabijskih pobunjenika s područja Sirije i Iraka koja je 2014. proglasila kalifat s apsolutnim vladarom na čelu, kalifom Abu Bakr Al Bagdadijem osnovana je za vrijeme prvog Iračkog rata 2003. u cilju preuzimanja vjerske, političke i vojne vlasti nad svim muslimanima u svijetu.
Budući da su apetiti terorista u međuvremenu značajno porasli, Islamska država gospodarila bi i svim ostalima koji bi im se našli na putu. Što oni zapravo žele, smatraju stručnjaci, teško je dokučivo Zapadnjacima, a njihovi ciljevi u potpunosti nepredvidljivi.
Zapadnjačko nepoznavanje Islamske države na neki je način razumljivo, smatra Graeme Wood, kanadski novinar i predavač političkih znanosti na sveučilištu Yale te jedan od najupućenijih kada je riječ o Islamskoj državi. Njegov članak o ciljevima Islamske države, objavljen u uglednom časopisu The Atlantic, jedan je od najsveobuhvatnijih i najkomentiranijih medijskih tekstova na temu ISIL-a od nastanka te zločinačke tvorevine.
'Kraljevstvo pustinjaka'
Islamska država 'kraljevstvo je pustinjaka' pod vladavinom Bagdadija koji je u kameru govorio samo jednom, no njegove bezbrojne propagandne enciklike itekako su dostupne online te su naišle na plodno tlo budući da su pobornici kalifata učinili sve kako bi se ideje o projektu Islamske države proširile među muslimanima diljem svijeta.
Ta država odbacuje bilo kakvu uspostavu mira, temelji se na genocidu, a vjerski stavovi koje propagira Bagdadi ni u kojem slučaju ne smiju biti podložni promjenama, čak ni pod cijenu samog preživljavanja te tvorevine koja sebe na sebi svojstven način smatra pretečom skorašnje propasti svijeta.
Islamska država slijedi osebujan odabir islama koji temelji na uvjerenju o putu do Sudnjeg dana, a koje širi strategijom straha. Za opstanak te tvorevine ključna je kontrola teritorija koja je potrebna za širenje tvrdnje kako je Islamska država kalifat, i stoga obvezuje muslimane da napuste svoje domove i bore se za tu državu.
To je jedna od ključnih razlika Islamske države i Al Kaide, koja je radila po principima skrivenih ćelija i djelovala je poput podzemnog političkog pokreta. Sklonost samoproglašenog kalifata brzom i lakom ekskomuniciranju muslimana, proglašavanje da su otpadnici i stoga neprijatelji koje se ima ubiti, također ju razlikuje od po džihadizmu srodne Al Kaide.
Snažnom propagandom Islamska država privukla je avanturiste i psihopate, ali religija koju propovijedaju njezini najtvrdokorniji sljedbenici, mišljenja su stručnjaci poput profesora libanonskog porijekla Bernarda Haykela sa Sveučilišta Princeton, ima korijene u dosljednom tumačenju islama budući da je svaka značajnija odluka i zakon samoproglašenog kalifata usklađena s proročkom metodologijom.
Bitno je naglasiti kako ISIL privlači nekoliko tipova pristaša. Pored spomenutih avanturista koji pod svaku cijenu žele isplivati na površinu i nametnuti se kao neosporni gospodari rata, ISIL su u značajnoj mjeri priključuju i predani vjernici koji su stigli u borbene redove vođeni neupitnom vjerskom obavezom, pritom novačeći muslimane koji variraju od pustinjskih nomada do stručnjaka s područja telekomunikacija, a kojima je jedino zajednička potpuna predanost islamu.
Apokaliptična predviđanja kalifata
Treća skupina, koju Wood naziva sunitskim pragmatistima i smatra je najznačajnijom, čine iračke plemenske starješine koje su se ISlL-u pridružili kako bi ostvarili sigurnost i boljitak, vjerujući pritom kako će to postići koristeći psihopate i predane vjernike kao saveznike. Za ISIL-ovce, pragmatisti su način da kazne Bagdad zbog dugog zapostavljanja sunitskih područja, a vojni uspjesi koji uključuju zauzimanja većih prostora s relativno malim snagama podsjetio je te predane vjernike na širenje islama iz njegovih početaka. ISIL se, naime, u Iraku i proširio tako brzo upravo zato što su mu mnogi suniti izrazili lojalnost i što je prošijitska središnja vlast bila preslaba da zadrži vlast u sjevernim, uglavnom sunitskim, gradovima poput Mosula.
Samoproglašeni kalifat, podsjeća Wood, drži da će ispuniti proroštvo koje će pospješiti završetak svijeta, a ključni dio toga jest borba sa silama Rima kod grada Dabiqa te obnova islamskog osvajanja nakon pobjede nad antimesijom u Jeruzalemu. S obzirom na to da bi se kopnena ofenziva uklapala u apokaliptična predviđanja kalifata, prisnažila bi kredibilitet islamista i povećala broj unovačenih boraca.
Kako pak stati na kraj toj zločinačkoj tvorevini, pitanje je na koji zasad ne postoji odgovor. Prema Woodu, najmanje je loša taktika nastavak podupiranja mjesnih snaga te nastavak bombardiranja položaja ISIL-ovaca, sprečavajući time njezino širenje. Takve uzastopne vojne akcije oduzele bi joj vjerodostojnost, potkopale ideologiju i na duge staze dovele do njezina konačnog poraza.
