Neću vam lagati, imam taj neki motiv u glavi, dva-tri citata na temu, nekoliko poopćenih natuknica i bacam se na istraživanje (što zvuči sofisticiranije od guglanja). Istražujući sam tako pronašla da Gloria piše da Tena Štivičić kaže da je pročitala da je Goran Bregović rekao da je inspiracija kao zubna pasta – stisneš i ona ide. A što ako se zaštopa? Snađi se, druže – zubi se moraju oprati.

Dijagnoza
Simptom je, dakle, jedno homogeno ništa na mjestu gdje bi trebala biti manje ili više heterogena manifestacija stvaralačkoga duha. I jednako kao što

svatko od nas u glavi ima sliku uzornog Djeda Božićnjaka, prototipične vile i klasične babaroge te paradigmatskog zlog i dobrog kućnog duha, svatko ima i svoju viziju praznine. Nekomu je to homogeno crnilo, nekomu tamno sivilo, a nekomu čak i nepregledno zelenilo dolazi u obzir. Ja glasam za bjelinu: preferiram bijelu podlogu kao sinonim za bijelu buku, praznu stranicu i praznu ploču, kreativnu prazninu.
Već pri samo jednom opisanom simptomu, a neovisno o koloritu, dijagnoza glasi: stvaralačka blokada. Još jedna ucelofanjena bolest novog doba, uz hiperaktivnost i hipersenzibilnost kod djece te stres, kronični umor i menadžersku bolest kod odraslih. Pacijent pati od bolesti (eufemistički rečeno, stanja) koja po definiciji pogađa kreativce i one koji se takvima osjećaju. Umjesto vatrometa genijalnosti i varnica originalnosti koje frcaju na sve strane, tonete u kaljužu bezidejnosti. Za potrebe razvoja ovog teksta koji, unatoč autoričinoj kreativnoj blokadi, mora imati barem dvije do tri kartice, zamislit ćemo u startu da je piscima najteže jer oni kobnu prazninu plastično imaju pred sobom, u vidu novog dokumenta i kursora koji osamljeno treperi u gornjem lijevom uglu.
Ako ste i vi kreativno blokiran pisac, odnosno piskaralo, dobro došli u klub. Prije nego što pogledate i poslušate raznolike samopomoćne, vrlo ozbiljne, premda često kontradiktorne savjete (1. samo pišite, svejedno što, 2. radite bilo što, samo nemojte pisati), pogledajmo malo kako su veliki i uspješni ljudi kroz povijest (mahom muškarci, moguće da je slučajnost) nastojali muzu ili nježno poljubiti ili je krvnički ščepati za vrat.

(U)Pomoć
Novija istraživanja spominju vezu nedostatka inspiracije i disfunkcije frontalnog režnja. Nije ni upola toliko ozbiljno koliko zvuči jer lijek nije lobotomija, već pauza. Unatoč tomu što romantičare prati loš glas da su, osim nesputane mašte i leta na krilima inspiracije, popularizirali i lake droge i lepezu opijata, John Keats je svoju spisateljsku blokadu ipak rješavao tako što bi na neko vrijeme prestao pisati i zabavio se presvlačenjem u svoje najbolje odijelo. Oscar Wilde beskrajno se divio tom mladom i prerano preminulom pjesniku: draga su i njemu bila psihodelična odijela, a iako je znao da inspiracija nije na dnu boce, volio je zlunetrebalo provjeriti i često bi mu se i posrećilo. Da ne bismo populistički ostali samo na lijepoj književnosti, spomenimo i Sigija Freuda, koji je nesebično volio kokain, što će reći da ga nije samo konzumirao, već i dilao. I pisao je i pisao sve dok nije osvojio vrh psihologije i na njega zataknuo zastavicu psihoanalize.
Premda je frka kad ne možeš pisati, a trebao bi, mudri ljudi kažu i da je nezgodno kad kreneš pa ne možeš stati. Ne znam kako vama, ali meni se to stanje hipergrafije čini kao san snova: započnete danas popodne, a u sljedeću nedjelju imate bestseler od 6.000 riječi. Tako je napravio Robert Louis Stevenson sa svojim 'Dr. Jekyllom i Mr. Hydeom', pa su zli jezici odmah rekli da je narkić hipergrafičarski. U fusnoti, kompulzija pisanja u današnje vrijeme uopće ne zvuči loše, posebno ako plaćaju po kartici od 1.500 znakova s razmacima.
Kad inspiracije nestane i nastupi recesija ideja, možete ili raditi remake ili na različite načine i iz raznolikih perspektiva tematizirati upravo nedostatak nadahnuća. Spisateljska blokada odavno je kečap filmske industrije – podjednako se dobro slaže sa svim žanrovima i uvijek je dobrodošao prilog. Prava oluja ostvarenja koja tematiziraju bezidejnost i načine njezina prevladavanja dogodila se devedesetih i ranih 2000-ih, što se opet poklopilo s kulminacijom fin de siècleovske anksioznosti i strepnje da će nestati teksta i materijala za obradu. Woody Allen na tu je temu ponudio svoga Harryja defokusiranog Blocka, a John Madden predstavio izmučenog Willa koji očajava u moru zgužvanih papira dok ne odluči audicijom najprije pronaći Romea i tek ga onda pretočiti u stihove. Špaliru literarnih mučenika pridružili su se mladi Christian, Grady Tripp, Charlie Kaufman i Sylvia Plath. Uzgred budi rečeno, u 'Sylviji' je naglasak više na problemu sa životom nego s pisanjem i to nije fer. Kao što nije fer ni da svi samo čekaju da prođu njezine pjesme pa da napokon vide tu pećnicu.
Najmanje poznato u nizu filmskih ostvarenja sa spomenutim toposom jest Oscarom nagrađeni kratki film iz 1993, 'Franz Kafka - It's a Wonderful Life', nadrealan i silno duhovit prikaz Kafke koji na Badnjak kontemplira prvu rečenicu svoje 'Preobrazbe'. I on nemilice trga poluispisane stranice i baca ih oko sebe, a susjedi i cijela galerija čudnih likova permanentno ga prekidaju i ne daju mu da odluči bi li se Gregor Samsa trebao probuditi kao golema banana ili gigantski klokan.

Terapija
Vidite već, ako ne možete pisati, u najboljem ste društvu fiktivnih i stvarnih blokiranih autora. Znam da vama treba personalizirani recept, ali njega nikad nema (osim recepta za kolače, tu džeziranje možete zaboraviti). U jeku godišnjih odmora intenzivno razmišljam o tome kako su mnogi pametni ljudi drvili o tome da je dokolica, ah ta slatka dokolica, preduvjet stvaranja, i nešto mi tu baš ne štima. Kad bolje razmislim, svi su ti proponenti dokolice imali njemačke korijene te, sukladno tomu, radnu etiku za konja ubit'. Njima je dokolica utopijsko-mitsko i mistificirano mjesto, dok u mome mentalnom pictionaryju pod D – dokolica stoji mreža za ljuljanje između dvije palme, a ispod natpis dolce far niente. Tako da mi je malo to ohne Muβe keine Muse na klimavim nogama. Stvarati znači biti aktivan, a jedino oko čega se meni u dokolici dade aktivirati jest stvaranje dodatne hladovina za onu već spomenutu ležaljku. Ali to sam ja. A ovo je tekst o nedostatku inspiracije. Sad me možda i izvuče, ali za sljedeći ću tjedan morati štogod friško pročitati. Možda Hesseovo 'Umijeće dokolice'. Ili nešto od ovoga. I nešto žustrije stisnuti tu zubnu pastu, odnosno pritisnuti tipkovnicu.