'Radi se o procesu u sloju pijeska koji je na dubini od 5 do 15 metara ispod površine. To je pijesak koji je ispod razine podzemnih voda. Uslijed potresa, kada je taj sloj pijeska potresen, dakle nakon potresa magnitude 6 i više po Richteru, on postaje tekućina. Nakon toga, sloj tla koji se nalazi na njemu, praktično zapliva i uslijed vibracije se počne micati lijevo i desno. U tom trenutku taj sloj pijeska i vode je tekućina pod pritiskom. Tekućina nastoji izaći da smanji pritisak. Ovo što vidimo, kao posljedica likvefakcije, su stošci pijeska', kazao je Arbanas za HRT.

Problem s likvefakcijom je u tome što cijeli dio, zajedno s građevinom koja je na tom sloju, uslijed vibracija počinju se micati lijevo i desno, javljaju se pukotine na zgradama, istaknuo je.

'Nakon završetka potresa predstoji dugotrajni proces slijeganja toga sloja. To slijeganje može vrlo negativno djelovati na građevine koje se tamo nalaze. Proces slijeganja je dugotrajan, a to znači da može potrajati nekoliko mjeseci, pa čak i godinu dana. To ovisi o tome koja je dubina toga tla. To je nešto što se događa sada', istaknuo je.

Istaknuo je da zgrade, ako su dobro građene, onda će slijegati jednoliko. Ako je pak slijeganje jednoliko onda posljedica neće biti.

'Zgrade se mogu naginjati. Ovdje se dogodilo nekoliko naginjanja. Naginjanje izaziva štetu. Ako je ono preveliko zgrada se ne može koristiti', kazao je.

Napominje da će se moći odrediti koliko će proces slijeganja trajati tek kada se stručno napravi procjena debljina sloja.

'Dok se to ne napravi nije preporučljivo graditi niti obavljati neke veće popravke jer će dodatna slijeganja ljudima izazvati dodatne štete', istaknuo je Arbanas.

Potrebno je ograničiti područja na kojima se događaju promjene u tlu

Kazao je da je geolozima sada cilj ograničiti područja na kojima se događaju ovakve promjene u tlu, kako bi se dalje eventualno izbjegla opasnost u budućnosti.

Govoreći o posljedicama velikog potresa u Zagrebu, kazao je da je zabilježeno šest likvefakcija. Osim toga, postoje podaci da se likvefakcija dogodila i nakon pokupskog potresa, 1909. godine.

'Od tada se u Hrvatskoj to nije dogodilo, pa je to jedan novi element koji treba sagledati', napominje profesor Arbanas. Naglašava da se zbog različitog tla javljaju vrtače, a drugačija struktura pogoduje pojavi likvefakcije.