Stanovnici Hrvatske dobro su upoznati s konceptom potresa. Podrhtavanje tla obilježava ovo područje, a važno pitanje je i ono vezano uz njihovu prirodu i način na koji s njima moramo naučiti živjeti.

Da bismo to postigli, moramo ih na neki način razumjeti. Upravo zato razgovarali smo s geologom Tihomirom Marjancem iz udruge ProGEO - Hrvatska. Marjanac ima opširno akademsko iskustvo u struci te je istraživao uzroke i posljedice potresa u Petrinji i Zagrebu.

'Da bismo uopće počeli raspravljati o potresima, jako je važno uspostaviti dijalog koji mogu razumjeti svi. Kad se samo krećete u akademskim krugovima, lako se izgubiti u struci i zaboraviti da je vaš zadatak na koncu priče prenijeti znanje', objašnjava.

Priča o prirodi potresa

Marjanac je nedavno u Muzeju Grada Zagreba u sklopu izložbe 'ZG POTRES. HALO 193' održao predavanje 'Zašto se Zemlja trese', na kojem je, među ostalim, dao odgovor na naše prvo pitanje. 'U dubini Zemlje nalaze se stijene pod iznimno visokim tlakom i velikom napetošću te 'čekaju' najmanji poticaj da puknu. Također valja voditi računa o tome da te stijene na dubini od deset kilometara ne izgledaju kao one koje imamo na površini. U struci ih volimo usporediti s jako gustim medom. Ne radi se o stijenama kakve vidimo na planinama, već u stanju koje je skoro tekuće te u kojem se mogu kretati skoro beskonačno', objašnjava naš sugovornik.

U nekom trenu, zbog razloga koji nam nije poznat, nešto im se zapriječi na putu. Kako se one neprestano kreću u Zemljinoj unutrašnjosti, napetost raste sve do trena u kojem se nakupi dovoljno sile da stijena savlada tu prepreku i stvori nagli pokret koji uzrokuje val, a njega na površini osjetimo kao potres.

'Premda ne znamo što stvara ili uzrokuje te prepreke, znamo da se one uvijek pojavljuju skoro na istom mjestu. Ako se potres na nekom mjestu dogodi danas i mi se jako zabrinemo zbog toga, trebamo znati da se vrlo sličan potres na istom mjestu dogodio u razdoblju od sto, tristo ili čak tisuću godina', kaže.

Problem s praćenjem potresa je u tome što nemamo kronike koje bi sezale duboko u povijest. Marjanac kaže da ljudi koji su na nekom području prije tisuću godina možda nekad iskusili potres uopće to nisu registrirali, već su ga pripisali nečemu sasvim drukčijem. Čak i da jesu, za potres i rušenje neke kuće ili zdanja mogli su koristiti posve drukčiji termin. Valja napomenuti da velik broj najdestruktivnijih potresa iza sebe nije ostavljao preživjele, što znači da o njima nitko nije ni mogao pričati ili pisati.

'Ako postoje kronike, one su jako rudimentarne', ističe.

'Jako dobar primjer dokumentiranog destruktivnog potresa na našem području dubrovački je potres iz 1667. Razlog zbog kojeg nije bilo pisano o prijašnjim potresima je to što su se često događali i ljudi su učili živjeti s njima. Nešto bi se strusilo ili urušilo, popravilo bi se i tako dalje - sve dok nije udario onaj jaki. Potres 1667. nije uništio cijeli Dubrovnik, već ono što je slijedilo - još jedna potvrda da nesreća ne dolazi sama. Uništenje grada ne uzrokuje sam potres, već požar koji slijedi i nakon njega, u nekim slučajevima, cunami.'

Nakon tih destruktivnih potresa žrtve su velike i, povijesno gledano, rijetko imamo spomenute pisane dokaze o tome. Ono što geolozi mogu pronaći su specifične vrste stijena i formacija koje nastaju uslijed takvih događanja te potvrđuju da se prije devetsto ili tisuću godina na nekom području dogodio potres kakav smo, naprimjer, iskusili prije nekoliko dana.

'To je moje polje interesa', rekao nam je Marjanac. 'Paleopotresi su oni potresi koji su se dogodili u geološkoj prošlosti', objašnjava.

Potresi u Hrvatskoj - naglo povećanje geološke aktivnosti ili nešto drugo?

Nedavni potresi u Hrvatskoj možda se čine neočekivani, no prema Marjancu, moramo imati u vidu puno širi plan.

'Potresi koje osjećamo u Hrvatskoj su oni iz Alpsko-himalajskog geotektonskog pojasa - poteza od Himalaja preko planina u Maloj Aziji i Bliskog istoka do Dinarida - a on je jako živ. Naše planine su geološki jako mlade te su se izdigle zahvaljujući pritiscima pod zemljom. Energija potrebna za njihov nastanak dolazi iz Afričke ploče, jer ona kreće prema sjeveru, gurajući se prema Euroazijskoj ploči.'

U točki u kojoj se susreću Afrička se ploča raskomadala u mnogo manjih fragmenata koje zovemo mikroploče.

Živimo na jednoj takvoj mikroploči, a oni iz Slavonije žive na njezinom drugom dijelu. Njihovo micanje uzrokuje potrese, uključujući one jače, poput zagrebačkog potresa 1880.

Oni se događaju ciklički, odnosno u određenim intervalima. Puno ljudi također svjedoči to da se u međuvremenu dogodila hrpa drugih potresa duž doline Soče u Sloveniji, u Vinodolu, južnoj Dalmaciji... jer mikroploče se stalno lome, no ne cijelom svojom površinom.

Također je moguće da 'smirivanje tla' može trajati jako dugo.

'Nakon jakih potresa dolaze nešto slabiji, pa za njima još slabiji i tako dalje. Potpuno smirivanje situacije u Hrvatskoj nakon svih nedavnih potresa, vjerujem, trebalo bi se dogoditi oko tri godine nakon najjačeg potresa', kaže Marjanac.

Poanta je ne plašiti ljude, već im pomoći znanjem o potencijalnim rizicima, stoga ističe: 'Ako znate da u ruševnu kuću ne smijete ulaziti određeno vrijeme nakon potresa, manje su šanse da vam se ona sruši na glavu. Ali ni ja ni moje kolege, nažalost, ne možemo pronaći riječi utjehe za ljude na područjima koja su najviše stradala od potresa (Petrinja, Glina, Mečenčani) te im točno reći kad će se tlo umiriti.'

No nešto se ipak može. 'Ono što možemo napraviti je, u suradnji s kolegama seizmolozima, građevinarima i statičarima, pronaći optimalni način izgradnje nove kuće koje će biti otporne na ovakve potrese. Naglom izgradnjom kakvih-takvih nastambi ne garantiramo da će nakon sljedećeg potresa ovakve jačine bilo koja od njih ostati čitava. Nakon što sam posjetio epicentar potresa u Petrinji sakupio sam podatke koje u suradnji s kolegama mogu iskoristiti za osiguranje postojanosti zgrada i kakve-takve sigurnosti njihovih budućih stanovnika', kaže.

U potrazi za najjačim podrhtavanjem

Planiranje gradnje novih građevina, pogotovo infrastrukture, mora uključiti i sagledavanje geološke prošlosti terena na kojem se gradi. Stručnjaci poput Marjanca u uzorcima gline pronalaze deformacije koje daju uvid u potencijalnu destruktivnost potresa na određenom području. Jedan od najdestruktivnijih hrvatskih potresa u posljednjih nekoliko godina, onaj u Petrinji i Glini, neizravno je postao riznicom znanja za stručnjake u tom polju te su izlaskom na teren mogli potvrditi postojanje određenih geoloških formacija koje će, s vremenom, moći osigurati to da naknadni potresi ovakve vrste ne prouzroče toliku materijalnu štetu i žrtve.

'Ključ sigurnosti svih ljudi na tom području ne ovisi samo o nama geolozima, već i o seizmolozima, arhitektima i građevinarima koji zahvaljujući sakupljenom znanju mogu osigurati to da budući potresi ne uzrokuju tragediju poput ove. Moramo biti svjesni toga da ne postoji 'posljednji potres', već da se oni ponavljaju. Znam da ljudi to ne žele stalno slušati, ali potresi poput ovog koji smo imali u Zagrebu i onih koje smo imali u Glini i Petrinji ponovit će se, samo ne znamo točno kad - neki se potresi ponavljaju svakih pet, drugi svakih petnaest, a neki tisuću ili čak milijun godina. Ono što možemo napraviti je biti spremni na njih, što tehnološki, što kao društvo', ističe Marjanac i zaključuje:

'Naš je cilj smanjiti 'misticizam struke' i pružiti ljudima odgovore na konkretna pitanja. U znanju je moć, a kad znate na što trebate računati, manje se bojite toga. Razumno je bojati se potresa, ali razumjeti ga, vjerujem u to, puno je važniji cilj.'