“Dok sam išla u srednju školu imala sam osjećaj kao da je grad bio puniji. Mogao si viđati više ljudi subotom po kafićima, u gradu, dok unatrag par godina kao da je sve propalo” , kaže nam Tamara, mlada Petrinjka koja studira ekonomiju u Zagrebu.

Ističe kako joj se s vremenom grad činio sve prazniji, prostori sve napušteniji, a kultura samog grada bila je sažeta na kino projekcije koje su se odvijale samo subotom, a koncerti, koji su se održavali nekoliko puta godišnje, većinom su bili ciljani za stariju populaciju.

Nikola Serdar, danas student veterine u Zagrebu, drži kako su Petrinji uvijek nedostajali prostori za mlade, sportske dvorane i drugi sadržaji, kao i “ljudi otvorenih svjetonazora".

Ujutro tržnica, navečer glavno okupljalište mladih

Jedino mjesto koji je bio izvor zabave za mlade bio je "plac", kako mnogi nazivaju gradsku tržnicu. "On bi subotom vrvio od ljudi. Svake je godine okupljao nove generacije koje će tu provesti svoje najbolje godine života", kaže Tamara.

Na petrinjskoj tržnici subotom ujutro prizor je bio kao i na svakoj drugoj tržnici. Štandovi voća, povrća i kolone građana u jutarnjoj nabavki. Dolaskom večeri, tu istu tržnicu okupirali su mladi Petrinjci - plac je bio glavno i jedino okupljalište mladih iz generacije u generaciju, pa tako i kroz koronakrizu, sve do potresa.

Nikola, koji je također svoje subotnje izlaske provodio na placu, nostalgično ih se prisjetio.

"Baš se ponosim placom kao izvorom kulture u gradu,” kaže Nikola, “jer koliko god smo dobivali epitete poput delikvenata, zgubidana i budućih propalica, tamo sam znao voditi razgovore koji su mi i dan danas ostali urezani u sjećanje”.

"Plac(e) to be"

Prije nekoliko godina generacija srednjoškolaca je u sklopu Restartove radionice snimila i dokumentarni film o tom fenomenu. “Plac(e) to be” prikazuje subotnju večer mladih Petrinjaca gdje, kako Nikola kaže, “nismo bili podijeljeni na Srbe, Hrvate, Bosance, uživali smo i smijali se. Baš onako kakva mladost treba i biti”.

Nekada, prije rata, u Petrinji se moglo birati mjesto za izlazak, ovisno o preferiranoj glazbi i društvu.

Danas, kako i mladi kažu, nemaju izbora. Svi se okupljaju na istom mjestu jer nemaju gdje drugdje ići. Na mlade se najmanje misli pa ih je policija, kažu, s tržnice često tjerala i zabranjivala im druženje.

“Mene strašno žalosti da na takav način moraju provoditi svoje vrijeme", izjavila je u kratkom dokumentarcu umirovljena petrinjska profesorica Nevenka Božiček.

Ona drži da je društvo odgovorno za to. "Mi smo krivi, moja generacija je kriva što je tako i jako sam žalosna zbog toga. Mi smo pokvarili mladost toj djeci, a bogami i budućnost, i možemo se stidjeti”, kaže Božiček.

Masovno iseljavanje

Mladi su i prije potresa, radi loše gospodarske i ekonomske situacije, bili već jednom nogom izvan Petrinje u potrazi za boljim životom - obrazovanjem i poslom.

Tamara tvrdi kako time počinje "novi život u kojem se sve više mičeš od rodnog grada koji te ničim ni ne pokušava zaustaviti.”

Iseljavanje je duže vrijeme jedna od glavnih karakteristika Sisačko-moslavačke županije. Petrinja je iza Novske i Gline, po procjenama Državnog zavoda za statistiku za razdoblje od 2014. do 2017,  treći grad po broju iseljenih. Tada je otišlo čak 1666 stanovnika.

Pohađajući Srednju školu Petrinja, mnogima se mladost svela na iščekivanje odlaska na studije izvan grada, pa čak i u inozemstvo u potrazi za stvarima koje im Petrinja nije mogla pružiti. 

Milan Orlić, ravnatelj te škole koja je pretrpjela znatne štete u potresu, pojavu iseljavanja objašnjava “privatizacijom na hrvatski način, zamjenom kuća između iseljenih žitelja srpske nacionalne manjine s Hrvatima iz BiH i nebrigom države”.

Nakon svega budućnost Petrinje je pod upitnikom

Jedan od uzroka nalazi se, ocijenio je, i u samom gospodarskom slomu industrije u Petrinji i Sisku koji je smanjio broj radnih mjesta, a u međuvremenu su se otvorile granice olakšavajući protok ljudi.

"Cijele obitelji odlaze trbuhom za kruhom i djeca upisuju škole u inozemstvu", rekao je Hini ravnatelj Srednje škole Petrinja.

Ta je škola do 2017. brojala oko 500 učenika, do razornog potresa krajem prosinca 2020. taj broj se gotovo prepolovio na 294 učenika, a već dvadesetak dana nakon potresa iz škole se ispisalo njih četvero.

Ni tržnicu, navečer kultno mjesto mladih a po danu dnevni boravak Petrinje, potres nije poštedio, a svega desetak dana prije toga potpisan je ugovor o rekonstrukciji, radi poboljšanja pružanja usluga i izgleda tog prostora koji se nalazi u srcu grada.

Njezini objekti pretrpjeli su veliku štetu, kao i sama konstrukcija nadstrešnice koja više nije sigurna za boravak pa je ograđena metalnom ogradom.

“Nažalost, nakon svega što se izdogađalo s gradom, mladi će još više odlaziti, ali bez povratka”, strahuje studentica Tamara pesimistično zaključujući da je budućnost Petrinje pod velikim upitnikom jer se mladi "neće i ne mogu vratiti u ništa”.

Vrijeme za promjene

Orlić smatra da mladima treba mjesto gdje se mogu družiti, poput nekog centra za mlade, svakako više sportskih objekata, dvorane koje se čekaju već desetljećima.

“Uvijek je vrijeme za promjene, a sada je prava prilika za to”, Orlić ipak ulijeva nadu, a kao rješenje predlaže jasno predstavništvo mladih pomoću kojeg bi oni mogli preuzeti inicijativu i glasnije artikulirati svoje želje.

“Uz to mladima je dosta priča o jamljenju, dosta im je zločina bez kazne, dosta im je dvoličnosti, klime nepoštenja i osjećaja da što god da se napravi neće doći do promjene", govori ravnatelj škole. 

Ističe da treba uvoditi nove tehnologije, privući investitore i stvoriti nova radna mjesta . "Tako će se dati dugoročna perspektiva mladima da vide da imaju budućnost u gradu", zaključuje Orić nadajući se da će država i lokalne vlasti reagirati promptno, jasno i transparentno.

"Jedino će tako ljudi ostati u Petrinji, a tako i njihova djeca", poručuje.