vasićePokušaji pohlepnih bogataša i korumpiranih vlasti da posegnu za općom, narodnom imovinom i uzurpiraju javno dobro stalni su i očekivani, štoviše neizbježni. To je u samoj prirodi pohlepe i korupcije, pa s time valja računati. Dok ovo pišem u Supetru n/B., ljutiti građani Splita pizde jer im je više štufo od auta kojima bi se razni vozili po Marjanu, umjesto da hodaju pješke – ka sav normalan svit. Izgleda da im je uspjelo: brklja je spuštena do rujna.

Varšavska je ulica, pak, primjer nadasve drastičan, kako vidimo. Tu se Grad Zagreb upetljao preko svake mjere i sada nema kamo: prvo su Horvatinčiću sve dali, zatim su se između sebe posvadili, a Zagrepčani su pobjesnjeli s punim pravom. To je dovelo do ekscesa koji graniče s diktaturom: Karamarko neće dopustiti 'građanski neposluh', što je – oprostite, molim – korak do izvanrednog stanja kojim se treba zaštiti interes jednog tajkuna i njegovih korumpiranih gradskih otaca. Jedini razborit izlaz je zgrabiti Milana Bandića za dlakava ušesa i izvesti ga pred sud, ne bi li se ovaj kažin nekako razjasnio, ali ja sam opet optimist, dakle komad budale. Vidimo reakciju HDZ u Saboru i sve nam je jasno.

PRIMJERI IZ SUSJEDSTVA

Beograd je imao nekoliko ovakvih slučajeva, a dva najveća još traju i reprezentativna su. Prvi je Peti parkić, četvorokut s travom, nešto drveća i dječjim igralištem u mirnom kvartu sada već šireg centra grada, na Zvezdari. Tamo je prije tri-četiri godine neki poduzimač namjerio sagraditi stambenu zgradurinu, lišavajući tako stanare okolnih kuća normalnog vidika i djecu jedinog mjesta za igru. Podmitio je – kako izgleda, drukčije nije moglo, ljude iz općine i doveo radnike. Dobri ljudi iz ulice smjesta su se samoorganizirali i pružili žestok otpor. Bilo je tu batina, dovedeni zaštitari loše su prošli, policija se nije naročito isticala u službi jer im je bilo jasno koliko je stvar skandalozna i nepravedna. Nastalo je parničenje po upravnim sudovima, odvjetnici obje strane nadmudrivali su se godinama, a stanari su organizirali krizni stožer i dežurali danonoćno. Danas je stanje isto, ali se više nitko ne usudi započinjati radove u tom parkiću. Osim ako se Dragan Đilas, beogradska šlifana verzija Milana Bandića, ne usudi ugledati se na svog zagrebačkog brata u Kristu – što nije nemoguće, znajući mu apetite.

Drugi karakteristični slučaj je pokušaj grčkog lanca supermarketa Vero da na beogradskom Voždovcu uzurpira zajedničke površine i sagradi megaparkiralište za novu robnu kuću. Susjedi su se također organizirali, došlo je do nekoliko spektakularnih tučnjava sa zaštitarima i do blokade važne prometnice. Policija je opet bila suzdržana; MUP, kako se čini, dosta hladno gleda na ovakve sumnjive djelatnosti. Ta se stvar također vuče po upravnim sudovima, odvjetnicima rade taksimetri, a rješenje još nije na vidiku.

U oba ova beogradska slučaja zajedničko je to da su sumnjivi ugovori sklapani i ne baš zakonite dozvole izdavane za vrijeme prethodnoga režima, prije ljeta 2008, pa sadašnja vlast nerado na sebe preuzima moralnu hipoteku za to. Zato je, čini mi se, dobro držati se politike diskontinuiteta s prethodnom vlašću: s jedne strane, to je dobro za politički rejting, s druge, tako se osigurava da svaka naredna vlast pazi što radi. U Zagrebu, nažalost, to nije bio slučaj: SDP i HDZ u gradu stupili su u, kakbirekli, grešno savezništvo, mezalijansu (rekao bi Krleža) temeljenu na pohlepi i na principu 'ruka ruku mije' i IMT (ima l' mene tute?).

Usporedbe radi: u Beogradu se upravo odvija skandal nebeskih razmjera oko teritorija na kojem je luka Beograd. To je nadasve poželjan teren na desnoj obali Dunava, nizvodno od ušća Save, gdje je nekada bila važna trgovačka luka. Korumpirane gradske vlasti odlučile su prodati taj teren dvojici tajkuna, Milanu Beku i Miroslavu Miškoviću (Delta) skupa s gradskim zemljištem, po uvredljivo jeftinoj cijeni. To dvojici huncuta otvara neslućene mogućnosti za gradnju stanova, poslovnog prostora itd. Mediji su stvar raskrinkali, nastao je konfužion, ali nije bilo građanskih prosvjeda jer nitko tu nije živio niti je to povrijedilo nečiji neposredni, svakodnevni život. To je ionako bila slika tužnog paleotehničkog pakla sa zahrđalim dizalicama i mrtvim ruševnim skladištima. Sada se time bave policija i tužitelji (bez neke velike perspektive: riječ je o dva najbogatija čovjeka u Srbiji). Da su ta dvojica posegla za nečim od životnog značaja, za ulicom, parkom, javnim prostorom, zajedničkim površinama, prosvjed bi svakako uslijedio. Ljude svrbi ono u čemu žive; prljave financijske transakcije su im daleke, pa bile i od ogromne štete za javni interes.

Vidimo da je jedini način da se takove svinjarije spriječe građanski neposluh i javni prosvjed: 'institucije pravne države', predstavnička tijela i izvršna vlast očito su stidljive i zamjeranju tajkunima nesklone. Sigurna u svojim nagodbama i dealovima, politička klasa – kako vlast, tako i oporba – postaje nadmena, arogantna i nabusita, kao što vidimo iz ispada Tomislava Karamarka.

To se onda, na koncu konca, plati na izborima.