Glavni grad Njemačke Berlin i danas je na neki način veliki muzej DDR-a, rigidne komunističke diktature koja je nosila do bola duhovit naziv Njemačka Demokratska Republika tijekom svojeg 40-godišnjeg postojanja. Iako DDR-a odavno više nema, iza njega su ostale brojne zgrade i urbanizam, široki bulevari koji nose nazive po Karlu Marxu ili Karlu Liebknechtu, ali i određeni osjećaj nostalgije među tzv. Ossijima (kako se nazivaju oni porijeklom iz Istočne Njemačke), kojima se nakon što su iskušali zapadnjački način života u potrošačkom društvu, učinilo da teror Ericha Honeckera možda i nije bio tako loš.

Berlinski Muzej DDR-a, jedan od najuspješnijih privatnih muzeja u gradu u kojemu se ne štedi na kulturi, podsjeća zato i na nekolicinu dobrih stvari koje je nudio život u Istočnoj Njemačkoj, pritom nimalo ne štedeći realnost življenja u jednopartijskoj diktaturi koja je svoje građane masovno nadzirala i kontrolirala pomoću zloglasne tajne službe Stasi (što je skraćenica od Staatssicherheit tj. Državna sigurnost). Otvoren 2006. godine na obali rijeke Spree, u samom srcu kvarta vladajućih institucija DDR-ova režima, Muzej DDR-a pokazao se kao veliki uspjeh, ne samo zato što privlači veliki broj posjetitelja (upad je povoljnih 7 eura, a plati ga svake godine oko pola milijuna ljudi), pa je uvršten i u 100 najvažnijih lokacija koje u Njemačkoj vrijedi posjetiti, nego i zato što u svojem interaktivnom prikazu tadašnjeg života zadržava odgovarajuću ambivalentnost prema tome što su doživljavali i preživljavali građani DDR-a. Ne čudi što je 2008. Muzej DDR-a bio među nominiranima za najbolji europski muzej.

Posjetitelji s jedne strane mogu, primjerice, svjedočiti raširenoj ideji FKK (Freie Körper Kultur iliti kultura slobodnog tijela tj. nudizam), koja je ljude doista oslobađala zastarjelih kompleksa i inhibicija oko vlastitih tijela i seksualnosti, a odmah pored vidjeti i kako je izgledala prostorija Stasija u kojoj su se vršila psihološki brutalna i iscrpljujuća saslušavanja građana i kako ih se tjeralo da cinkaju čak i članove svoje obitelji. Prvo naravno nikako ne opravdava drugo, ali objašnjava osjećaj određene nostalgije prema DDR-u koji je zapravo bolno ljudski.

Originalno koncipiran i s maksimalnom iskorištenošću ne baš velikog prostora, Muzej DDR-a nudi i da sjednete na kauč u dnevnoj sobi opremljenoj kako je bilo tipično u DDR-u i gledate tadašnje vijesti. Osjećaj je nadrealan jer ta soba nije značajno različita u odnosu na one tipične iz SFRJ (nedostaje, doduše, prigodan goblen na zidu), a i TV-program podsjeća svojim birokratiziranim komunističkim metajezikom na ono što se gledalo na TV Zagreb prije 1990. godine. Od posjetitelja se očekuje da otvaraju ladice i ormare, zaviruju u nestali svijet komunističkog stvaranja novog, boljeg čovjeka, te Muzej DDR-a posve opravdava svoju naglašenu interaktivnost.

Ponajviše kada uđete u skučenu prostoriju u kojoj je rekonstruirana tipična zatvorska ćelija iz DDR-a i kada se za vama zatvore vrata, vrlo brzo se osjeti nelagoda i uznemirenost, kao da vas uskoro očekuje saslušanje poput onoga iz hvaljenog njemačkog filma 'Život drugih'. Posjetitelji mogu poslušati i originalne snimke saslušanja zatvorenika, koje su duboko potresne u svojoj efikasnosti slamanja ljudskog duha i otpora pred režimom.

Ipak, ne ignorira se ni komično-apsurdni moment u postojanju DDR-a, primjerice, kada se u jednoj vitrini prezentira ono što se tada smatralo luksuznom robom, a tipično komunističkim dizajnom izgleda prilično jadno, bez one vizualne raskoši u kakvu zapadnjački marketing zna upakirati i najgori šrot. Ironično, proizvodi koji se u DDR-u nisu smatrali ekskluzivnima, izgledali su mnogo bolje te i danas svjedoče o dobrom dizajnu za narodne mase.

Pravovjerni komunisti bi vjerojatno bili ponajviše zgroženi onime što ih očekuje na izlasku iz stalnog postava, a to je raznim suvenirima – od minijaturnih trabanta do kiselih krastavaca koji su se proizvodili u Istočnoj Njemačkoj – raskošno opremljen muzejski shop. Jer možda je najbolji pokazatelj poraza DDR-a što se povijest te bizarne i često strašne poludržave pretvorila u jedan kapitalistički uzoran i uspješan biznis. Uostalom, Muzej DDR-a zapošljava trideset ljudi i svi oni imaju daleko veća radna prava i slobode nego što ih je nudila radnička država DDR!