'U začecima velikosrpske agresije na Hrvatsku 25. lipnja 1991. godine ustrojene su Hrvatske obrambene snage (HOS) kao vojno krilo Hrvatske stranke prava. Čelnik HSP-a Dobroslav Paraga ujedno je bio vrhovni zapovjednik, a dužnost načelnika Glavnog stožera obnašao je Ante Paradžik. Jedini kriterij za ulazak u HOS bila je dragovoljnost. Unatoč etiketi radikalnosti koja ih je cijelo vrijeme pratila, stranačka i nacionalna pripadnost nije im bila bitna. Naprotiv, pripadnici drugih nacionalnosti, Hrvati iz emigracije i velik broj stranih dragovoljaca borio se u redovima HOS-a', kaže za tportal Tomislav Šulj, povjesničar koji se detaljno bavio ulogom HOS-a u Domovinskom ratu.

Primali strance i maloljetnike

Kao što je u postrojbi bilo puno stranaca, tako je bilo dosta maloljetnika. Kriteriji za prijem u HOS bili su mekši u odnosu na prijem u Zbor narodne garde, pojašnjava Šulj. 'Zbog istih razloga, nakon što je velikosrpska agresija buknula na prostoru Hrvatske, a potom još žešće u BiH, redovima HOS-a pristupio je velik broj stranih dragovoljaca.  Samo u vinkovačkom HOS-u ratovao je velik broj stranaca, vjerojatno njih više od 50', dodaje.

Jedan od tih stranaca, široj javnosti danas možda najpoznatiji HOS-ovac, Francuz Jean-Michel Nicolier u postrojbu Samostalna satnija HOS-a Vukovar  dospio je sasvim slučajno. Nakon što se iskrcao iz vlaka na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, upitao je gdje je najbliže mjesto za prijavu za bojišnicu. Najbliže mjesto bio je  Starčevićev dom na istoimenom trgu gdje je bilo sjedište HSP-a. Mladi Francuz ranjen je u Vukovaru te je iz vukovarske bolnice odveden na Ovčaru gdje je i pogubljen, a izjava koju je prije smaknuća dao za francusku televiziju obišla je svijet i dodatno senzibizirala međunarodnu javnost spram vukovarske tragedije.

'HOS-ovci su od početka djelovali na svim kriznim bojišnicama. Posebno su se istaknuli u obrani Vukovara, ali i cijele Slavonije, Dubrovnika, Banovine, poslije Livna i Bosanske Posavine, potom Mostara i drugih dijelova Hercegovine', kaže Šulj.

Nisu znali za povlačenje

Njihov je angažman bio isključivo dobrovoljan, a njihov nepopustljiv karakter opisao je u svojoj knjizi 'Čovjek i rat' prvi zapovjednik 4. brigade ZNG-a, general Ivo Jelić, u čiju su brigadu, među ostalima, HOS-ovci kasnije primljeni.

'Najteže kod postrojbi HOS-a bilo je upravo mijenjanje njihova moralnog kreda koji nije priznavao uzmak, tj. povlačenje, makar za posljedicu imao stradavanje cijele postrojbe. To općenito nije uvijek korisno, ni vojnički bezuvjetno i logički opravdano (...) Međutim, postrojbe HOS-a su i formalnim ulaskom u brigadu taj problem svele na racionalnu i objektivnu potrebu.' Lavovsku ulogu HOS-ovci su imali u obrani Vukovara. Od 58 pripadnika samostalne satnije HOS-a Vukovar, 28 ih je poginulo u Vukovaru ili oko njega.

Jastreb ih baca u najtežu bitku

U Vukovar HOS-ovci odlaze krajem rujna 1991. godine, kada je grad već bio u okruženju. Mile Dedaković Jastreb, jedan od zapovjednika obrane grada, rasporedio ih je odmah na Sajmište, na kojem su se odvijale najteže ulične borbe.

'Već prvog dana shvatili smo da Vukovar nije šala jer se ginulo svaki dan, svaki sat. Činilo se kako granate padaju svake sekunde, a svaki dan borbe mogao je biti i posljednji. Upućeni na Sajmište, s vremenom smo potvrdili Jastrebovo mišljenje o nama. U teškim uličnim borbama, u kojima sam i sam ranjen tri puta, od početne postave koju je činilo nas 58 poginulo je 25 ljudi, od kojih je dio skončao u paklu Ovčare', kazao je prošle godine za tportal HOS-ovac Damir Markuš.

Nikada razjašnjeno ubojstvo Ante Paradžika

Neposredno prije odlaska u Vukovar, HOS-ovci su ostali bez glavnog zapovjednika Ante Paradžika, nekadašnjeg sudionika Hrvatskog proljeća. On je ubijen u rujnu 1991. kod Sesveta dok se vraćao sa skupa HSP-a. Prema službenoj verziji, njegov automobil izrešetali su hrvatski policajci jer su navodno dobili anonimnu dojavu da su u njemu martićevci.

'Ubojstvo zapovjednika HOS-a Ante Paradžika u rujnu 1991. zaoštrilo je ionako visoke tenzije između čelnih ljudi HSP-a i stranke na vlasti, HDZ-a. U ozračju nepovjerenja početkom 1992., vršen je pritisak da se ukine HOS, čiji su se pripadnici uključili u redove Hrvatske vojske ili pak dragovoljno pošli braniti Bosnu i Hercegovinu', kaže Šulj.

Po istom receptu kao Paradžik, 1992. kod Mostara ubijen je zapovjednik HOS-a za Hercegovinu Blaž Kraljević. I njegovo je vozilo izrešetano na kontrolnom punktu.

Ova dva ubojstva obavijena su i dalje velom tajne i malo tko je sklon govoriti o tome, a niti Šulj nije želio ulaziti u nagađanja o tome tko stoji iza ubojstava, koja su bila, kaže, politički obračuni.

Prstom se upiralo i u tadašnjeg šefa tajnih službi Jožu Manolića, dok on u svojoj knjizi proziva tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška.

Tuđmanova nesklonost HOS-u

Šulj kaže kako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio nesklon HOS-u jer postojanje dviju vojski i dviju zapovjednih linija nije bilo dopustivo za državu, čijem je osamostaljenju dio europske diplomacije bio prilično nesklon.  

Sporno znakovlje i crne odore, u kojima HOS-ovci doduše nisu ratovali, nego ih je potenciralo stranačko vodstvo na skupovima, također Tuđmanu nisu bili po volji.

'Znam da je među tim mladićima bilo hrvatskih fanatika, ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće to da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim tradicijama? To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske', govorio je Tuđman 1992. u intervjuu s Romanom Bolkovićem.

Unatoč ratnim zaslugama, HOS-ovci su bili kao neželjeno dijete. Službeno su priznati 1996., a tek 2004. Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i kao punopravni branitelji te dio Oružanih snaga RH. Zajedno sa svojim grbom na kojem je sporni pozdrav 'Za dom spremni'.

Čisti kao suza ili ne?

Kada je HOS u pitanju, ne postoji sredina, oko njih se lome koplja, a prije svega se vode neargumentirane ideološke borbe. Dok jedan tabor govori da je HOS čist kao suza jer njegovi pripadnici nisu počinili nijedan ratni zločin, oni drugi ističu ekstremizam pripadnika, zbog čega se stvara fama o njima kao o skupini paravojnih divljaka sklonih zločinu.

Činjenice su sljedeće: postoje dvije pravomoćne presude za pripadnike HOS-a. Riječ je o ubojstvu četveročlane obitelji u Cerni kod Županje, zbog čega je pet osoba osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne.

Među zločinima koji se HOS-u stavljaju na teret su i oni iz zloglasnog logora Dretelj, nakon što je vojni kompleks preuzet od JNA i u njega su dovođeni srpski civili s područja Hercegovine. Zbog zlostavljanja srpskih civila u Dretelju sud u BiH je 2015. godine proglasio krivim četvero bivših pripadnika HOS-a.