Gospodin kolumnist je, složit će se mnogi, uključujući njega samoga, izlaskom na izbore dosta riskirao. Prije svega lagodan status nezavisnog intelektualca i mogućnost da balansira na rubu političkog polja, često angažiran a nikad službeno obilježen, no po svemu sudeći neće biti zanemariv ni financijski aspekt. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, eventualnim ulaskom u Sabor Raspudić bi mogao biti na gubitku.

No svakako neće propasti, tek će morati birati između plaće u parlamentu i na fakultetu te se odreći većine dodatnih prihoda.

U predizbornu kampanju krenuo je gostovanjem kod Aleksandra Stankovića te je teatralno i s vidnom dozom samozadovoljstva objavio da 'ulazi u ring' jer 'više neće biti idiot', a onda sve uprskao s dva poprilično bizarna rukavca razgovora. U jednome je zamjerio medijima jer navodno manipuliraju tako što objavljuju loše fotografije njega i supruge, pa tako 'imamo debelu, okruglu Mariju koja tipka na mobitel'. Naknadno je pokušao pojasniti ovu rečenicu, no bilo je kasno - osim medija, zakačile su se brojne aktivistice koje su u akciji 'Nino, vidi me' objavljivale svoje fotografije iz vremena trudnoće.

Uzalud mu objašnjavanje, sad će morati spoznati kako to izgleda kad te se dohvate neki raspudići s druge strane političkog spektra.

>>Opća gužva na desnici: Raspudić je puno riskirao jer se kladi na kultiviranu i pristojnu desnicu, a tko nema nikakvih izgleda?

Njegov drugi začudni kiks kod Stankovića odnosi se na uporno negiranje da je objavljivao tekstove u upokojenom Feral Tribuneu, premda osim papirnatih dokaza za to postoje živi i zdravi svjedoci koji su mu pored toga uplatili honorar i premda nije sasvim jasno zašto bi frizirao vlastitu biografiju uklanjanjem sjećanja na zapravo nekonfliktne i mahom nepolitičke tekstove. 'Budi muško pa priznaj', vjerojatno bi mu savjetovao jedan od korifeja hrvatske desnice.

A Raspudić je upravo u tom Feralu izronio iz anonimnosti kada je u Mostaru s Veselinom Gatalom podigao spomenik Bruceu Leeju i objašnjavao da mu je 'dozlogrdilo da ga pitaju je li iz istočnog ili iz zapadnog Mostara, kao da je to životno presudna odrednica', pa se baš zato odlučio za filmsku ikonu kojoj to nikada ne bi bilo važno. Negdje u tom periodu postao je ikona dijela lijeve i aktivističke scene, popunivši prazninu rezerviranu za Hercegovce koji su istovremeno kozmopoliti i antinacionalisti, no nije dugo trajalo. Mic po mic, eto njega na putanji prema idealnom HDZ-u, što se dakako nikada neće dogoditi.

Pa se profilirao u okrilju Mosta kao neke vrste 'poštenog HDZ-a' ili 'HDZ-a sa svim sakramentima', kako ga je opisao Marko Vučetić.

Markovina: Raja hoće jedino Raspudića i to je činjenica

'Neću reći ništa novo ni nepoznato time da je Nino Raspudić napravio značajan zaokret u svom javnom djelovanju. Od nekoga tko je, uz Veselina Gatala, u javnosti prepoznavan kao jedan od ključnih inicijatora ideje o podizanju spomenika Bruceu Leeju u Mostaru i izložbe o urbanoj devastaciji grada te kao čovjek koji je surađivao u Feralu došao je do pozicije ključnog, a zapravo jedinog relevantnog intelektualca klerikalne desnice. To svakako nisu ni Stier, ni Aralica, koliko god ih se trudilo takvima prepoznati. Raja hoće jedino Raspudića i to je činjenica. Nije problem, niti bi trebalo ikome braniti da mijenja vlastita uvjerenja i načine djelovanja, međutim kad ta promjena bude toliko radikalna, kakvu je napravio Raspudić, onda bi bilo očekivano da dobijemo neko objašnjenje zbog čega je došlo do nje. Raspudić se međutim ponaša kao da nikakvog zaokreta nije bilo, što je istovremeno smiješno i tužno', komentira za tportal donedavni lider Nove ljevice Dragan Markovina, rođeni Mostarac, baš poput Raspudića.

'No i taj zaokret znatno je manje tužan od činjenice da su i on, kao i Gatalo, koji je postao blizak Dodikovom SNSD-u, od ljudi koji su zagovarali nadilaženje mostarskih podjela i prilično jasno vidjeli civilizacijski i urbanistički užas koji se dogodio Mostaru postali branioci vlastitih nacija, usvojivši rječnik i način razmišljanja nacionalističkih stranaka i s potpunom neosjetljivosti za položaj drugih. Mnogi nagađaju o uzrocima takve metamorfoze, pokušavajući odgonetnuti jesu li one interesne ili iz uvjerenja. Ja pak mislim da je to sasvim nebitno, jer je efekt te promjene takav da su mnogima koji su se u jednom času ponadali kako je moguće otarasiti se nacionalizma ubili svaku nadu u takav rasplet događaja', dodaje Markovina.

Iz Mostara preko Trevisa u Zagreb

Nino Raspudić (45) najstarije je od četvero djece oca Ivana, nastavnika matematike, te majke Marice, arhitektice. 'Roditelji su radili poslove nevezane uz sustav i u tom smislu bili su obični ljudi. Ne nosim nikakvu emocionalnu predodređenost prema tom sustavu. Dakle nije mi usađivana ljubav prema njemu, a s druge strane nisu me opterećivali nikakvim resantimanom. Moje djetinje sjećanje na Jugoslaviju i socijalizam datira s kraja osamdesetih, kada je to sve skupa bila karikatura. Ali neke naknadne spoznaje i obrazovanje ostavljaju sasvim drukčiju sliku na nešto što je meni kao djetetu krajem osamdesetih moglo izgledati kao fora i simpatično', kazao je u jednom intervjuu 2014. godine, objasnivši da u socijalizmu njegova obitelj 'nije bila ni privilegirana, ni zakinuta'.

Osnovnu školu završio je u Mostaru, a rat je izbio dok je pohađao drugi razred srednje. 'Grad koji je bio doista ugodno mjesto za život, po mjeri čovjeka, pretvorio se u najgore mjesto za život na svijetu. Specifičnost Mostara jest da su u njemu bila dva rata. To je bila geostrateška točka na kojoj su se na kraju sukobljavale tri vojske i tri naroda. Kada ti se dogodi da ti rodni grad postane glavna vijest u svijetu, onda ostaje trauma za cijeli život, koja čovjeka svakako dijelom određuje', kazao je u istom razgovoru za pogled.ba.

Treći razred gimnazije završio je u izbjeglištvu u Makarskoj, maturirao je u Trevisu u Italiji, a diplomirao filozofiju i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Imao je samo tri četvorke i prosjek 4,9, premda sam tvrdi da 'nije bio štreber'.

Magistrirao je radnjom 'Slaba misao i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi', a 2008. doktorirao radnjom 'Prekojadranski (polu)orijentalizam: Dominantni modeli konstruiranja slike Hrvata u talijanskoj književnosti od prosvjetiteljstva do danas'. Izdao je dvije knjige koje su u stvarnosti prerađeni magisterij i doktorat, a čini se da je tu nastupio golem zastoj u njegovoj znanstvenoj produkciji. U idućih deset godina objavit će tek četiri znanstvena članka, nasuprot preko tisuću i pol u Večernjem listu i drugim medijima.

Na fakultetu mu je 2017. godine ponovljen izbor u zvanje docenta kao najnižeg znanstveno-nastavnog zvanja. Kad je ove detalje objavio novinar Goran Borković iz tjednika Novosti, Raspudić mu je odgovorio neobično nervoznim tonom i izjavom koja sugerira da humanisti obično ne rade skoro pa ništa. ‘Poštovani g. Borković, ne znam koja je vaša stručna sprema, ali vidim da niste upoznati s uobičajenim opsegom znanstvenih radova u humanistici niti time što kvantitativni pokazatelj o njima uopće govori. U tom smislu očito niste kompetentni pisati o temi koju istražujete, stoga je svaka moja korespondencija s Vama o ovoj temi završena', napisao je Raspudić.

Treba ipak kazati da je na neznanstvenom polju njegova produkcija znatno bogatija: sredinom dvijetisućitih on prevodi s talijanskog tri knjige, među njima i jednu Umberta Eca, a od tada do danas svoje kolumne u Večernjem listu nazvane 'Kratki espresso' ukoričio je u ukupno pet knjiga.

'Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti', napisao je u posljednjoj kolumni.

'Žao mi je što je potpuno zanemario talijanistički dio svoje karijere'

A ovaj će se sada morati oprostiti od pisanja kolumni jednako kao i od sudjelovanja u HTV-ovoj panel emisiji 'Peti dan', u kojoj je proveo godine i godine. Više postava se promijenilo, samo je Raspudić ostao konstanta.

'U vrijeme u kojem smo zajedno sudjelovali u emisiji, dakle u onoj postavi od 2010. do 2014. godine, on je upravo bio razvijao svoju desnu poziciju. Nismo imali nikakvih poteškoća u komuniciranju, dapače, no meni osobno bilo je pomalo krivo to da se u te stavove nije ukopavao malo dublje, pa da do kraja uđemo u materiju i razvijemo 'fajt'. Nije to bila rasprava na pravoj razini, jasno, jer se radilo o televizijskoj emisiji, ali forma mu je savršeno odgovarala, za razliku od većine nas koji smo bili više kao štreberi', kaže za tportal filozofkinja Nadežda Čačinović, jedna od članica originalne postave 'Petog dana'.

'Teško mi je precizno definirati njegova tadašnja uvjerenja. Mislim da se on odlučio za desnu varijantu i naprosto krenuo u tom smjeru, procijenivši da mu je najbolje biti jako tvrd u temama poput kršćanstva ili nacionalnog uvjerenja, no nikakvi njegovi stavovi nisu bili prepreka za ugodan i tolerantan razgovor ili odlazak na pivo nakon emisije', dodala je Čačinović, naglasivši da joj je kao profesorici iznimno žao zato što je Raspudić potpuno zanemario talijanistički dio svoje karijere.

Kad kaže da novopečenoj akviziciji Mosta odlično leže poluležerni nastupi na televiziji, Čačinović se zapravo uklapa u dojam po kojemu se Raspudića medijski smješta u kategoriju 'estradnih' političara, gotovo pa zabavljača. U Mostu se, dakako, strogo protive takvoj percepciji.

'Zaista nema smisla u ladicu s estradnjacima stavljati sveučilišnog profesora i jednog od najutjecajnijih hrvatskih kolumnista. On možda jest novo lice u politici, ali zabavljač sasvim sigurno nije', kazao je za tportal politički tajnik Mosta Nikola Grmoja.

'S Raspudićem se poznajemo dulje vrijeme i nije nam smetalo kada nas je kritizirao, niti smo se zanosili kada nas je hvalio. Smatramo da je tako artikulirane i suvisle ljude potrebno uključiti u hrvatsku politiku i pružiti im priliku da prezentiraju svoje ideje u javnosti. On je veliko pojačanje ne samo za Most, nego za kompletnu političku scenu', uvjeren je Grmoja. Da je njihov potez bio ispravan, kaže, najbolje dokazuju reakcije Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića.

'Prirodna ekstenzija priče o Bruceu Leeju'

O Raspudićevu ulasku u politiku mostarski književnik i pokretač regionalnog književnog festivala Poligon Mirko Božić nije previše upućen, no smatra da se zapravo radi o 'prirodnoj ekstenziji priče koja je započela postavljanjem spomenika Bruceu Leeju'.

'U svojoj struci Nino je izuzetno verziran i radio je stvari kojima se može ponositi, a kako se radi o iznimno inteligentnom čovjeku, vjerujem da dobro zna što radi i da će dobiti podršku', kazao nam je Božić. On ne misli da se od mostarskog spomenika do angažmana u Mostu kod Raspudića dogodilo bilo što revolucionarno u ideološkom smislu - akcija je, kaže, podigla prašinu, a onda mu je ta prašina poslužila za etabliranje u javnosti.

'Nino je iskusan i afirmiran, vrlo stručan, a o njegovoj populističkoj strani - koja je meni osobno pomalo nejasna - svatko će donijeti svoj sud', dodao je ovaj mostarski književnik.

Populistički ili ne, novi maneken Mosta vrlo se decidirano izjasnio kazavši da u novoj kandidaturi za premijera 'Andrej Plenković neće dobiti njegovu ruku', pa će i o tome hrvatski birači valjda donijeti nekakav sud. Raspudić je, rekli smo, ulaskom u politiku riskirao dosta toga i njemu je za nadati se da je dobro prognozirao. Za razliku od predizborne prognoze za predsjedničke izbore, kada je uoči drugog kruga samouvjereno tvrdio da 'Milanović nema šanse jer desno biračko tijelo prevladava u Hrvatskoj'.

No tada je očito bio (samo) nevješt politički analitičar…