Ako se izuzme vrijeme Drugog svjetskog rata, početak devedesetih predstavljao je vrhunac hrvatske provincijalne ljubavi za Njemačku. Iz tog vremena legendarna je kič-pjesma 'Danke, Deutschland', u kojoj je Sanja Trumbić pjevala kako njezina duša gori za Njemačku, a posebno omiljen u puku bio je Hans-Dietrich Genscher, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova te su se po njemu nazivali i kafići. U međuvremenu je hrvatska euforija za sve njemačko ipak malo popustila, pa se prvi posjet predsjednika Ive Josipovića gleda unutar realnih političkih okvira, a ne kao još jedan pokazatelj mitske povezanosti njemačkog i hrvatskog naroda. Ipak, dugo su se mnogi Hrvati prema Njemačkoj postavljali kao Srbi prema Rusiji, što je za ova dva balkanska naroda značilo mnogo više lošeg, nego dobrog.

Utjecajem Njemačke na Hrvate bavi se i knjiga dr. Ulricha Schillera 'Njemačka i njezini Hrvati', objavljena 2010. godine, koja je izazvala određene kontroverze i u tamošnjoj javnosti, ali upozorava na to da se ni suvremena Hrvatska nije do kraja riješila ustaškog nasljeđa, čega su primjer i ekstremne strančice poput HČSP-a. Sve dok se njihovi predstavnici u medijima budu slikali pred portretima Ante Pavelića, nesmetano uzvikivali 'Za dom spremni' u javnosti, stolovali u gradskim prostorima i mahali ustaškim zastavama, ne može se reći da im se ne daje politički legitimitet. Ulrich u svom djelu definitivno zna pretjerati u forsiranju ideje o neizlječivom hrvatskom nacionalizmu, ali ukazuje i na mnoge stvari koje se kod nas uzimaju zdravo za gotovo, iako bi trebale šokirati široku javnost. Na prvom mjestu tu je legendarna izjava Franje Tuđmana iz Lisinskog, u kojoj je zločinačku NDH proglasio 'izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda', a ne kvislinškom tvorevinom što je bila.

Schiller odmah na početku naglašava kako mu nije namjera pisati protiv Hrvatske, koju vidi kao dio Europske unije, nego rasvijetliti tamnu stranu hrvatskog nacionalizma, utjelovljenu u ustašama, za čiji uspon presudnu odgovornost ima Hitlerova Njemačka, kako stoji u knjizi. Schiller se bavi i dekonstrukcijom mita o tzv. Križnom putu, odnosno Bleiburgu, naglašavajući da se broj ubijenih preuveličava, s ciljem stvaranja nacionalnih mučenika od ustaških zločinaca.

Ulrich Schiller smatra da se Njemačka i nakon Drugog svjetskog rata odnosila previše blago prema neoustaškim tendencijama, no zamjera i saveznicima to što su dopustili bijeg Ante Pavelića, umjesto da mu je suđeno u Nürnbergu, s preživjelim ostacima nacističke vrhuške. U jednom dijelu knjige se bavi i hrvatskom emigracijom, koja je, kako piše, bila pod velikim utjecajem ostataka ustaškog pokreta, a NDH je pretvorila u jedini ispravni izraz hrvatske težnje za samostalnošću, što se pokazalo politički pogubnim i za suvremenu Hrvatsku. Njemačkim političarima iz devedesetih godina, prvenstveno kancelaru Helmutu Kohlu, Schiller ne može oprostiti to što nisu iskoristili svoj ogroman utjecaj na Tuđmana i politiku HDZ-a te zahtijevali da se oni u potpunosti distanciraju od svega povezanog s NDH, umjesto da rade na rehabilitaciji iste.

Ipak, u bavljenju hrvatskom emigracijom u Njemačkoj Schiller definitivno pretjeruje, povezujući je s ljevičarskim teroristima iz skupine Baader-Meinhof, a i previđa ulogu koju je odigrala UDBA, o čemu se tek nedavno počelo pisati. Naravno, mnogi hrvatski emigranti su u Njemačku nakon Drugog svjetskog rata došli zbog ekonomskih razloga, u potrazi za boljim životom te ih se nikako ne može sve staviti u skupinu potencijalnih neoustaških terorista. S druge strane, UDBA ipak nije bila toliko moćna da iskonstruira sve terorističke napade koje su neoustaše izvele, poput napada na jugoslavensko gospodarsko predstavništvo 29. studenog 1962. u Bonnu.

Osnovna teza 'Njemačke i njezinih Hrvata' ipak je ta da je njemačka politika imala odgovornost kao prijatelj Hrvatske utjecati na to da se devedesetih godina prošlog stoljeća ne dogodi parcijalna rehabilitacija ustaštva, naročito jer su se Nijemci u međuvremenu, mukotrpno ali hrabro, izborili sa svojom nacističkom prošlošću. I dok se u današnjoj Njemačkoj neonacističke stranke poput NDP-a zabranjuje te politički potpuno izolira ako prođu izborni prag na lokalnim izborima, u Hrvatskoj su stranke poput HČSP-a dio koalicijske vlasti u Splitu i ugošćava ih se na Pantovčaku. Zato i ne iznenađuje da se hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu prijeti bombom, kao i predsjedniku Josipoviću zbog njegove mirotvorne politike, jer se stvar trebala sasjeći još kad je od političkog vođe Hrvata došla izjava poput one iz Lisinskog ili radosti što mu 'žena nije ni Židovka ni Srpkinja'.