Ivana se od pete godine života bori s rijetkom i znanosti nedovoljno poznatom bolešću degeneracije kostiju Morbus Blount. Dosada je imala čak 18 operativnih zahvata, piše Novi list

Zajedno s ujakom, svojim skrbnikom, živjela je u trošnoj prizemnici u Dubravi. Bili su doslovno gladni i bolesni, a njihova egzistencija i danas ovisi isključivo o pomoći dobrih ljudi. Majka Nada također je osoba s invaliditetom s utvrđenom dijagnozom trajne nesposobnosti za rad. Jedini je Ivanin skrbnik ujak Milorad, umirovljenik s minimalnom mirovinom.

Ivana se i dalje muči s bolešću i svakodnevnim bolovima, no, volja joj je jaka. Djevojka je to koja plijeni hrabrošću, snagom uma i duha. Kao najbolja učenica u svojoj generacij upisala je Pravni fakultet u Zagrebu s namjerom da jednog dana s diplomom pravnice potraži posao. Prima tek stipendiju od 1.000 kuna mjesečno, a prema slovu zakonu nema pravo na dodatne novčane potpore.

U višegodišnjoj patnji s bolešću, stančić koji je dobila od Grada bila je jedna od rijetkih dobrih vijesti. Nažalost, pronađen je devastiran, golih zidova, bez ijednog komada namještaja. Kad su otvorili vrata – jedini namještaj bio je spaljeni kauč, piše Novi list

Nepozvani gosti ostavili su trag noćnog divljanja. Ukradena je čak i wc– školjka. Osim zidova i prozora, u kutu je ostala tek stara plinska peć. Valjda je lopovima bila preteška za iznijeti van. Devastirani gradski stanovi česta su slika gradske imovine koja dugi niz godina ostaje bez valjanog nadzora.

Bilo je strašno što smo našli u stanu. Vidite i sami, tko je mogao znati da ćemo naći samo gole zidove. Nismo očekivali čudo, ali ni ovo. Nema ni kade za kupanje, wc školjke, kreveta, štednjaka, kuhinje. Baš ništa. Zamolili bi naše sugrađane ako imaju koji komad namještaja da ga ne bacaju. Majci i meni dobro bi došlo. Nažalost, nismo u mogućnosti kupovati rabljeni namještaj – ispričala je Ivana.

Njezin ujak htio nam je nešto napomenuti na odlasku:

'Htjeli bismo se zahvaliti Gradu Zagrebu za pomoć pri dodjeli stana. Doista su nam pomogli oko svega nakon velike muke koju smo prolazili. Nisam mogao više gledati kako se pate u onoj trošnoj i vlažnoj kućici. Svaka ih je kost bolila. Možete zamisliti kad krov prokišnjava, a nema ni poštenog poda da štiti od vlage. Nije to za zdrave ljude, a kamoli za bolesne. Bila je odlična učenica, a sad je hvale i profesori na fakultetu. Srce mi se stegne kad vidim kako se ona bori – podsjetio je Ivanin ujak sretan zbog dolaska naše ekipe i s vjerom da ih hrvatski građani neće zaboraviti kao što nisu ni prije četiri godine.