Na 101. rođendan general Ivan Mišković predstavit će javnosti knjigu 'Titov specijalni savjetnik', kao treći dio svojih memoara na kojima je radio s povjesničarom Andrejom Baderom. Nakon knjiga 'General iz Premanture' (2019.) i 'Iz tajnih arhiva' (2020.) javnost opet ima priliku dobiti uvid u iznimno intrigantna i zanimljiva te obilno dokumentirana sjećanja jednog od najmoćnijih i najpozicioniranijih Hrvata u obavještajnom sustavu Jugoslavije. Osim što je od 1963. do 1971. godine vodio Službu bezbjednosti JNA (koju kolokvijalno po starom nazivu i dalje zovemo KOS), general Mišković bio je i jedini specijalni savjetnik maršala Josipa Broza Tita i to za pitanja sigurnosti.

Stoga je u neku ruku najmanje neobično to da njegove prve dvije knjige memoara nisu dobile veću pozornost javnosti. Osvrti na karijere nekih mnogo manje upućenih političara i obavještajaca iz bivše države naišle su na mnogo veće reakcije javnosti i medija nego što je to bio slučaj s knjigama generala Miškovića. A to je, imajući uvid u sadržaj knjiga, zaista čudno. No znanstvenike koji proučavaju obavještajni sustav SFRJ, pojedine političare iz tog doba ili tu državu u cjelini, one su privukle. Kao i sve one kojih se ti radovi dotiču na razne načine.

Zato ne čudi to da drugi dio Miškovićevih memoara, koji obiluje originalnim izvješćima što ih je slao Titu, više nije dostupan jer je razgrabljen. Upravo je koncept te druge knjige memoara (obje ih uređuje Bader) neuobičajen. Naime umjesto analize obilne Miškovićeve dokumentacije, u knjizi dominiraju sirova izvješća Titu te bilješke koje je autor pisao. Tematske cjeline ili vremenska razdoblja razdvajaju tekstovi koji objašnjavaju kontekst objavljenih dokumenata. No čitanjem izvješća pedantnog generala Miškovića čitatelju je sve jasno i pritom nema potrebu dodatnog objašnjavanja napisanoga.

Prva knjiga klasična je biografija i ona prati razdoblje od osnivanja prve hrvatske čitaonice u Premanturi 1905. godine, generalovo rođenje i Istru kao prvu žrtvu fašizma, pa sve do glasovitog obračuna s Aleksandrom Rankovićem. Druga knjiga prati razdoblje od 1966. do 1971. godine i završava događanjima vezanim uz 17. sjednicu Predsjedništva SKJ na Brijunima (28. - 30. travnja 1971.) te stenogramom šestosatne sjednice u Belom dvoru u Beogradu, na kojoj su uz Tita, Miškovića i šefa Armije sudjelovali svi predsjednici skupština i Saveza komunista po federalnim republikama.

Tu, 17. sjednicu obilježio je i telefonski poziv ruskog lidera Leonida Brežnjeva 30. travnja oko podneva. Već sam poziv postao je predmetom sumnjičenja i kontroverzi. Dok je srpski političar Cvijetin Mijatović bio uvjeren da je Tito izmislio poziv da bi okupljene 'pritisnuo i doveo u red', Miko Tripalo, iako sumnjičav, povjerovao je kada mu je netko iz vrha republičke policije rekao da su oko podneva tog dana bili blokirani svi telefonski pozivi na širem području Rijeke. Nakon toga u Belom dvoru se 14. svibnja raspravlja o situaciji u državi, a u tom tonu nastavlja se i treći dio Miškovićevih memoara.

'Titov specijalni savjetnik' započinje sjećanjem na njegov sastanak sa srpskim vodstvom, nezadovoljnim situacijom u Hrvatskoj, ali i tretmanom prema Srbima. Posebna se rasprava vodi oko boravka i izjava Mijalka Todorovića Plavoga na kongresu KP-a SSSR-a. On je naime, potvrđeno je iz više izvora, Rusima govorio o tome da postoji alternativa Titu (ali da to nije Kardelj). Nabrajaju se tako srpski političari koji pripremaju teren za preuzimanje vlasti, ali i ističe ruski interes za rušenje Tita i razbijanje Pokreta nesvrstanih.

Inače, iz Miškovićevih sjećanja razvidno je da pojedini političari iz Hrvatske i Srbije, još od ranih 1960-ih, očekuju Titov ili odlazak s vlasti ili smrt. Jasno, na tom su tragu i obavještajci stranih država, pa i one planiraju razne scenarije za Jugoslaviju nakon Tita. Sve ovo, sa sličnom, ako ne i istom retorikom, zapljusnut će ove prostore u svoj silini 10 godina nakon Titove smrti - nizom krvavih ratova i novim dijeljenjem geopolitičkih karata na prostoru nekadašnje SFRJ.

Miškovićeva izvješća Titu ukazuju na proruski orijentirane srpske političare, pa se tako navode veze Rankovića s raznim ruskim diplomatima, agentima, ali se nabrajaju i aktivni i umirovljeni generali koji su 'na linku' Rusije. Mišković rekonstruira Titu mrežu i metodologiju rada te srpske struje. S druge strane Mišković pojašnjava i dvije struje u Hrvatskoj - jednu okupljenu oko Rade Bulata i društva Prosveta, a drugu oko Šime Đodana, Marka Veselice, Franje Tuđmana i Matice hrvatske.

Bulat koristi retoriku o ugroženosti Srba, traži autonomiju za Srbe na području Like, Banije i Korduna te zvecka oružjem kada govori da mu je 'žao što nije upotrijebio tenkovsku diviziju 1968., kad je bila Deklaracija' ili 'oružjem ćemo rješavati pitanja ako bude trebalo'. Bitno je napomenuti da se u to vrijeme raspravlja o izmjenama Ustava SFRJ koje će dovesti do autonomije Kosova i Vojvodine. Srbi su time bili jako nezadovoljni, pa su počeli ne samo nastojati to onemogućiti, nego i zahtijevati autonomiju unutar dijela Hrvatske.

Nacionalističku struju u Hrvatskoj, okupljenu oko Đodana i Tuđmana, Mišković veže uz Matu Meštrovića, sina kipara Ivana Meštrovića, odnosno CIA-u. To je više puta ponovio u raznim izvješćima Titu, a te navode potvrđuju izvori kao što je 'Sergio' iz Italije. Navodi se da Meštrovića o svemu obavještavaju i general Peko Dapčević te Milovan Đilas.

U jednom izvješću navodi se rasprava između Meštrovića i Đilasa o razvoju situacije u SFRJ i dok Đilas izražava nadu da će pobijediti njegova ideologija, Meštrović ističe da će prije doći do preuzimanja vlasti od strane JNA te njene intervencije i to najprije u Hrvatskoj! Upravo su JNA i šef njezine obavještajne službe Mišković bili na meti interesa kako stranih obavještajaca, tako i 'domaćih igrača' iz politike i obavještajne zajednice. Jer svi su akteri shvatili da treba osigurati podršku barem dijela JNA za neki od svojih planova, stoga su sve frakcije aktivno radile na dobivanju potpore aktivnih i umirovljenih generala i visokih časnika.

Kada je 1971. godine otkrio da su Slovenci nabavljali oružje mimo pravila, Mišković je postao temom prigovora politike i obavještajaca iz te savezne republike. Prigovaralo mu se da vojna obavještajna služba ima paralelnu mrežu civila koji rade za nju. Tito ga tada šalje u Sloveniju da raščisti stvar. Ondje su ga dočekali obavještajci Matija Maček i Edo Brajnik, inače jedan od glavnih svjedoka protiv Rankovića i bivši šef Udbe. 'Istraga' nije polučila rezultat kakvom su se Slovenci nadali. Mišković je ipak u tom trenutku bio prevelik zalogaj za njih. U tim izvješćima navode se i tvrtke preko kojih su obavještajne službe isisavale novac za svoje operacije. Ali očito ne samo za svoje operacije. Navedene su i tvrtke Genex iz Srbije te Astra iz Hrvatske.

Ruska vojna prijetnja vidljiva je iz svakog Miškovićeva izvješća. U jednom od njih čak se navodi da Rusi imaju spremnih 240 tisuća vojnika za intervenciju samo na području Hrvatske i 'austrofilske' Slovenije. Rusi su procijenili da SFRJ može podići teritorijalnu obranu od 1,2 milijuna ljudi, a cilj im je bio promijeniti sustav vlasti u SFRJ, izaći na Jadran i napraviti vojne baze te umanjiti značenje Nesvrstanih. Uz informacije, bilježe se konkretni pomaci ruske vojske na mađarskim i bugarskim granicama. SFRJ i Tito kao odgovor na prijetnje organiziraju vojne manevre 'Sloboda ’71.' te s 40 tisuća ljudi vježbaju na potezu od Slovenije do Cazinske krajine. Zanimljivost je, prisjeća se Mišković, to da je Savka Dabčević Kučar u razgovorima nakon manevara govorila o potrebi odgovora Rusima, a da je isti taj manevar u memoarima 28 godina kasnije proglasila pritiskom na Hrvatsku, na nju i Mika Tripala.

Zanimljiva je i zabilješka Titova komentara na njegovo osiguranje tijekom planiranog posjeta SAD-u i predsjedniku Richardu Nixonu. Tito inzistira na tome da u njegovu neposrednom osiguranju budu naši ljudi jer kaže: 'To je zemlja u kojoj je policija faktički ubila svog predsjednika i njegova brata i ja u nju nemam povjerenja.'

Mišković i u ovoj knjizi dio posvećuje Istri i Titu, koji je u njoj proveo preko šest mjeseci godišnje i to tijekom 30 godina. Navodi da je Tito iz razgovora s Churchillom shvatio da Zapad baš i ne gleda na pitanje Istre kao Tito te da bi taj teritorij lako mogao postati tuđim plijenom. Tito je, navodi Mišković, shvatio da sam vojskom mora osloboditi Istru da bi je zadržao kao hrvatski, odnosno jugoslavenski teritorij. U razgovorima s feldmaršalom Haroldom Alexanderom, Tito je dogovorio da će se u oslobađanju od fašista i nacista dvije armije sresti 'i zadržati se na onim područjima do kojih svaka od njih prva stigne'. Englezi očito nisu ni sanjali da će partizani biti ne samo brži u prodoru do Istre, nego da će njihova 4. armija ući i u Trst.

Druga sličica iz Miškovićevih uspomena o Istri vezana je uz Kardelja i druženje nakon manevara 'Sloboda '71'. Nakon Kardeljevih izjava, zapravo neprikrivenih ambicija da Istra bude dijelom Slovenije, moćnom partijskom rukovoditelju poslije višekratnog pokušaja da mu 'ufino' sve objasni Mišković je pokazao 'bosanski grb'. Kardelj mu, navodi, to nikada nije oprostio.

Mišković 28. rujna 1971. godine postaje Titov specijalni savjetnik za pitanja sigurnosti, a na čelu vojnih obavještajaca nasljeđuje ga, na njegov prijedlog, general Stjepan Domankušić. To imenovanje izazvalo je razna nagađanja i tumačenja unutar sustava, ali i kod stranih obavještajaca. Većini nije bilo jasno zašto Tito, jer to je bila njegova ideja, osniva novi kabinet koji će mu koordinirati obavještajne podatke i sve one koji se bave prikupljanjem informacija. Jasno, dodatno pitanje je bilo tko je taj Mišković i čime je zaslužio taj, do tada nepostojeći, status specijalnog savjetnika za sigurnost.