Je li Meloni slamka spasa za Europu?

Red laskanja, red prijetnji, red obećanja o većem uvozu američkog plina: Uzalud vam trud svirači, jer svi dosadašnji pokušaji europskih čelnika da razuvjere Trumpa u njegovu pohodu nametanja notornih carina nisu urodili plodom. I teško si to Europska unija sad može priznati, ali talijanska desničarska premijerka Giorgia Meloni vjerojatno je njezin najjači adut u pregovorima s američkim predsjednikom.

Pješčani sat, koji odbrojava tri mjeseca za pregovore prije uvođenja Trumpovih carina od 20 posto na sav izvoz iz EU-a, nedavno je okrenut, a ovog tjedna Meloni (koja je ujedno bila jedina čelnica neke zemlje EU-a pozvana na njegovu inauguraciju) dobila je priliku dokazati da njezina ulaganja u prijateljstvo s njim (što joj se donedavno naveliko spočitavalo) - nisu bila uzaludna.

'Želimo Zapad ponovno učiniti velikim', odlučno je rekla u Ovalnom uredu u Washingtonu, pritom vrlo promućurno kazavši magične riječi koje bi američkom predsjedniku još jednom dokazale da imaju jednaku viziju zapadne civilizacije – onu bez 'woke i DEI ideologije' (raznolikost, jednakost i inkluzija).

Iskoristila je Meloni priliku i da uvjeri Trumpa da se Europa mijenja po pitanju pristupa ilegalnim migracijama (što je velik trn u oku ovog predvodnika pokreta MAGA), ali i da zagolica njegovu poslovnu maštu, istaknuvši u par navrata da Italija gospodarski cvjeta.

A u samohvali se ni Trump nije štedio. Kazao je da je siguran da će s Europom sklopiti sporazum jer SAD ima nešto što svi žele, a onda se pohvalio i time kako je od Kine uspio 'uzeti' 700 milijardi dolara, dok ostali njegovi prethodnici iz nje nisu uspjeli izvući ni centa.

Jasno je da su ovih dvoje čelnika s različitih strana Bare na istoj valnoj duljini, no ostaje vidjeti hoće li iz ovog prijateljstva nešto uspjeti ušićariti i cijela Europa. A jasno je da bi se pritom nečega morala odreći – što u gospodarskom, što u ideološkom smislu.

Donald Trump - sam u Bijeloj kući

Nakon tračka nade vratimo se u realnost koja je dominirala prošlim tjednom. Mikrorubriku Trumpov zabavnik uveli smo u Skener prije određenog vremena, nadajući se da ćemo u njoj bilježiti najveće ludosti koje će nova američka administracija uvesti ili predložiti. U međuvremenu, ispostavilo se da su najveće ludosti postale realnost volatilna u istoj mjeri u kojoj su i kretanja na burzi što ih izazivaju Trumpovi potezi.

Ukratko: vikend je obilježilo 'voli me-ne voli me' nećkanje oko uvođenja carina na mobitele i računala, za koje je Trump kasno shvatio da se, zamislite, proizvode u Kini, i to nakon što mu je netko iz Applea to morao nacrtati. OK, odgađamo to, reče Trump, ali ćemo uvesti carine na poluvodiče, reče ministar trgovine Lutnick. Dan kasnije Lutnick opet mijenja ploču – uz carine na poluvodiče ipak se uvode i carine na mobitele i računala. Kada? Ne znamo, za mjesec-dva. Ne zna ni burza, pa zato skakuće i pada u dnevnom ritmu od po par posto.

Koliko posto ste rekli? 245 posto. Toliko bi, naime, trebale iznositi najveće carine koje Trump u ovoj igri živaca i novaca planira uvesti Kini. Ovu stopu su isprva planirali uvesti samo na medicinske šprice, no u sklopu najnovije izvršne odredbe na temu ovisnosti SAD-a o uvozu prerađenih kritičnih minerala i njihovih derivata, ona bi se trebala proširiti i na druge proizvode. Koje? Ne znamo, znat ćemo valjda kad uvede carine na računala, mobitele i poluvodiče, ako ih uopće uvede.

Ni Europska unija nije ostala imuna na ovu teoriju igre, pa je Bruxelles odlučio do detalja specificirati svoj protupopis proizvoda koje planira ocariniti skromnom stopom od 25 posto. S ovog spektakularnog popisa CNN je našao shodnim izdvojiti toaletni papir i maskare – za ovo drugo ne znamo, ali ako je netko od vas ikad koristio američki toaletni papir, ovo će ga nesumnjivo pogoditi.

A u posljednjem činu ovog ocarinjenog zabavnika dodajmo još jedan ficlek koji bi iz bizarnih razloga mogao biti u srži Trumpove osvetoljubivosti. Sjećate se one njegove cameo uloge u filmu 'Sam u kući 2'? E, redatelju Chrisu Columbusu dojadilo je i želi ga izrezati iz filma, makar i po cijenu da ga se protjera u Italiju. Ako se to dogodi, Trump bi zbilja mogao ostati sam u Bijeloj kući, zaigran abakusom na kojemu jednog dana broji do 25, a drugog do 246. Jer otprilike tako danas izgleda američka službena politika.

Povratak ruskog plina

Kad ne valjaju Rusi, valjaju Amerikanci. Kad ne valjaju Amerikanci, valjaju Rusi. I tako ukrug.

Htjela je Europa udariti dvije muhe jednim udarcem – smanjiti energetsku ovisnost o Rusiji i usput se okrenuti zelenoj energiji – pa usput udarila i građane po džepovima. A sve je to bilo dok se maćeha Amerika još htjela brinuti o svom djetetu. No sad kad cijeli svijet ovisi o Trumpovim promjenama raspoloženja, upalila se crvena lampica.

Mnogi čelnici energetskih kompanija zazivaju ponovni uvoz ruskog plina jer isporuke američkog LNG-ja više nisu sigurne. Plin je to koji nas je spašavao tijekom energetske krize pretprošle zime, a sad ga Trump koristi kao adut tijekom trgovinskih pregovora.

'Kupujte više od nas', odlučno će Trump, pritom tražeći da se kupi onoliko koliko ni sam ne može ponuditi.

I dok Rusi planiraju udvostručiti izvoz plina diljem svijeta, EU se obvezao okončati uvoz njihovih energenata do 2027. Nitko pritom još ne zna kako to mislimo učiniti, a dok se Europa misli, u prva tri mjeseca ove godine Rusi su povećali distribuciju plina do nje plinovodom Turski tok za 16 posto.

Ne čudi da je apel za što bržim povratkom uvoza energenata iz Rusije došao iz Njemačke jer se prije rata u Ukrajini uvelike oslanjala na jeftini ruski plin. No zanimljivo je to da ga zaziva i Francuska, a koja ionako ima jak stup nuklearne energije i jednu od najdiversificiranijih energetskih opskrba u Europi.

Europa se sad priprema donekle udovoljiti Trumpu, no ako trgovinski rat eskalira nakon 90-dnevne odgode primjene njegovih 'recipročnih' carina, on bi, unatoč želji da prodajom energenata smanji američki trgovinski deficit, mogao iskoristiti LNG kao geopolitički alat.

SAD bi, smatraju analitičari, mogao ograničiti izvoz energenata na sva tržišta ako porastu cijene na domaćem tržištu, kao i interes za umjetnom inteligencijom. Nekoliko je europskih tvrtki pokrenulo arbitražu protiv Gazproma zbog neisporuke plina. Njemački Uniper i austrijski OMV dobili su odštetu od 14 milijardi, odnosno 230 milijuna eura. Njemački RWE pak potražuje dvije milijarde eura.

Francuzi smatraju da bi Ukrajina mogla dopustiti Rusiji slanje plina u Europu preko svog teritorija kako bi se podmirile arbitražne odštete. To bi ujedno bila polazna točka za nastavak suradnje s Gazpromom.

Ipak ništa od povratka na nuklearnu energiju

I dok su se Britanci i Talijani ugledali na Francuze i sve veći naglasak stavljaju na nuklearnu energiju, u Njemačkoj izgleda neće biti ništa od toga, pa i bez obzira na to što 55 posto stanovništva zaziva povratak na nju. Baš kad se činilo da bi ova njemačka vlast mogla ponovno razmotriti nuklearke, što je crno na bijelo pisalo i u stranačkom programu Unije, izgleda da se njihov koalicijski partner SPD uspio izboriti za nastavak antinuklearnog narativa.

Posljednje tri nuklearne elektrane u Njemačkoj ugašene su prije dvije godine. Bio je to povijesni trenutak, ali ubrzo i tema žestokih političkih prepucavanja, osobito nakon energetske krize izazvane ratom u Ukrajini.

Demokršćani, a posebno bavarski CSU pod vodstvom Markusa Södera, godinama su se protivili ovom potezu. Zastupnici su čak inicirali parlamentarnu istragu o razlozima napuštanja nuklearne energije.

No u koalicijskom programu nove vlade Unije i SPD-a o nuklearnoj energiji nema ni riječi, što je posebno neugodno za Södera i njegovu stranku. Na konferenciji za medije nakon predstavljanja sporazuma, Söder se busao u prsa uspjesima CSU-a, no na pitanje o nuklearkama samo je kratko priznao: 'Nuklearna energija više nije bila opcija.'

Nije sigurno bilo lako izboriti se za ovo njihovu koalicijskom partneru SPD-u, no ovaj potez sad mnogi birači Unije gledaju kao izdaju. I dok čelnik CDU-a Friedrich Merz čeka početak svibnja da napokon sjedne u kancelarsku fotelju i napravi taj famozni zaokret u njemačkom gospodarstvu, nagomilao je već podeblji popis kršenja predizbornih obećanja. Jer, pored nuklearne energije, pod pritiskom fotelje dignuo je i kočnicu zaduživanja, povećao izdavanja za zelene politike, ali i ublažio narativ u migrantskoj politici. Ne čudi stoga što se prema anketama prvi put krajnje desni AfD izjednačio s demokršćanima.

Velik obrat na bojišnici

Sad je jasnije i vidljivije ono na što Ukrajina već neko vrijeme upozorava – počela je prva velika ruska proljetna ofenziva. Nakon iscrpljujućih borbi oko Sudže, koje su obilježile kraj zime, Rusi sad žele zauzeti ključne točke koje čuvaju sjever Donbasa. Glavna zbivanja prebacila su se na liniju Toreck-Kostjantinivka.

Torecku ozbiljno prijeti pad – ruske trupe uspjele su potisnuti Ukrajince iz većeg dijela tog grada, uključujući središte, koje su ukrajinske snage djelomično kontrolirale tijekom protuofenzive u veljači.

Ruske postrojbe u jednom su prodoru stigle gotovo do polovice puta prema Kostjantinivki – strateški važnom gradu koji s juga štiti aglomeraciju Kramatorsk-Slovjansk. Gubitak Kostjantinivke mogao bi ozbiljno narušiti položaj ukrajinskih snaga duž cijelog fronta.

Rusija je ponovno zauzela i selo Gujevo, smješteno pet kilometara od granice uz rijeku Psel, ali daljnje napredovanje otežavaju teški tereni – šume i močvare – te činjenica da Ukrajinci ondje još imaju funkcionalnu logistiku.

Zapadno od Gujeva ruske snage dosegnule su granični prijelaz Sudža, no nisu nastavile dalje prema ukrajinskoj Sumskoj oblasti. Premda su zauzeli selo Basovka, nisu uspjeli probiti obranu prema ključnom logističkom čvorištu u Junakivki, niti presjeći cestu Sudža–Sumi kod sela Loknja. Paralelno s time, u blizini Demidovke ruske snage potiskuju ukrajinske trupe koje su prethodno prešle granicu u Belgorodsku oblast.

Ruske snage nastavljaju napredovati i prema Novopavlivki u Dnjepropetrovskoj oblasti s juga i istoka, kao i prema ušću rijeka Mokri Jali i Vovča kod sela Komar. Ako uspiju u tome, mogle bi srušiti cijelu ukrajinsku obrambenu liniju između Pokrovska i Kurahova, što bi dodatno otežalo obranu Pokrovska - nekadašnjeg ključnog logističkog čvorišta za ukrajinske oružane snage u regiji Doneck. Ulazak u Dnipropetrovsku oblast bio bi značajan trenutak u ruskoj invaziji jer bi to bilo prvi put da su ruske trupe tamo kročile i to bi bila prva nova ukrajinska regija koja bi se našla pod djelomičnom okupacijom od prvih tjedana invazije punog opsega prije više od tri godine.

Kontrola nad dijelom te oblasti mogla bi se smatrati korisnim adutom za Rusiju.

'Unutrašnja kontrola' Dana pobjede

Tri tjedna uoči proslave 80. obljetnice Dana pobjede nad fašizmom u Moskvi počele su i igre oko toga tko će, ili hoće li netko uopće, iz Europe doći Putinu na noge. Ruska se diplomacija, naime, tvrdo upregnula dovući na Putinovu vojnu paradu sve što iole gravitira Moskvi u geopolitičkom smislu kako bi pokazala da Kremlj nije baš toliko izoliran od ostatka svijeta kao što se zapadni saveznici trude pokazati.

Lake i očekivane mete su uobičajeni sjeditelji na dvjema stolicama, Aleksandar Vučić, Viktor Orban i Robert Fico. Orban se sam izbacio iz igre – stigla, bit će, neka europska infuzija pa je sad krotak. Vučić je pak mjesecima grmio da će ne samo doći u Moskvu, već sa sobom povesti 'brata iz Slovačke', valjda računajući na to da je avion srpske vlade u ruskom zračnom prostoru sigurniji od slovačkog.

Tu se u priču uključila šefica europske diplomacije Kaja Kallas te je upozorila Fica da se pažljivo prati tko iz EU-a ide u Moskvu, a Vučića da se pozdravi od članstva u Uniji ako krene tim putem. Fico je poludio na Kallas, i to baš prilikom posjeta Zagrebu, zapitavši se jesmo li u 1939. godini pa da se prebrojavamo na 'naše' i 'njihove'.

Vučić posljednjih dana šuti, iako nije nesklon otresti se na Kallas – bit će da kalkulira i čeka kako će se prema svemu postaviti jači igrači. A imajući u vidu to da su Nijemci pripustili veleposlanike Rusije i Bjelorusije da polože cvijeće prilikom nedavne komemoracije bitke u Seelowu, što je – naravno – razbjesnilo Ukrajince, na ovu temu bi se svašta moglo dogoditi.

Tko se lača mati…

A tko se lača mati, kako će u lapsusu godine ustvrditi Vučićeva pinkwasherica Ana Brnabić, taj od mača i gine. Vučić se ovoga puta latio mača, matio lača, kako god, po imenu Đuro Macut, najnovijeg iz serije marioneta u fotelji premijera srpske vlade. Macutova vlada izglasana je ove srijede, a u gargantuovskom kabinetu od čak 30 ministara sjede i takvi biseri kao što je Dejan Vuk Stanković, ministar prosvjete snimljen kako kopa nos i optužen za zlostavljanje studentica Učiteljskog fakulteta, na kojemu je jedini radio tijekom bojkota i tako valjda zaradio ministarsku fotelju.

Matio se Vučić i drugog lača, a njemu je zasad ime Pokret za narod i državu, kako naziva svoj paradržavni NGO eksperiment kojim planira rebrendirati Srpsku naprednu stranku. U to je ime prošle subote na ulicama Beograda sazvao svesrpski sabor na kojemu su se prodavale rakije od aronije iz Ovče i Borče, klinci igrali na vrtuljcima, a Vučić skupljao potpise za pokret kojim valjda kani utrnuti studentsko-narodnu pobunu na ulicama srpskih gradova.

Kasno se sjetio, jer je pobuna nadišla Srbiju. Klinci su u 13 dana uspjeli odbiciklirati do Strasbourga i u sjedištu Europskog parlamenta napraviti još jedan emotivni spektakl u projektu koji cijeloj Europi drži lekciju iz direktne demokracije. Doduše, sljedeća etapa projekta – pješačenje od Novog Sada do Bruxellesa – čini nam se prežestoka čak i za olimpijske standarde koje su nabrijani studenti dosad nametnuli. No kad pogledate ekstatične snimke prijenosa dočeka biciklista ispred zgrade Radiotelevizije Srbije, koja je već danima blokirana, postaje jasno da plamen bunta nije zgasnuo ni kod kuće. Vučiću je jasno da ovu igru gubi na duge staze i zato se više ne mora matiti lača zvanog RTS – ionako mu program malo šteka.

'Nuklearna bomba' na Vrbasu

Kad se već toliko druže, mogao bi Vučić zatražiti i koji savjet od Milorada Dodika. Predsjednik Republike Srpske, naime, još je jednom preveo žedne preko vode, ovoga puta Vrbasa, cijeli bosanskohercegovački politički establišment. Nad Bosnom je, naime, u prošlom tjednu eksplodirala 'financijska nuklearna bomba' – dug veći od 50 milijuna eura koji je napravila vlast Republike Srpske, kršeći ugovor o koncesiji za gradnju hidroelektrane na rijeci Vrbas sklopljen sa slovenskom tvrtkom Viadukt. Ispostavilo se da je spomenuti entitet kršio na desetine sličnih ugovora, a kad bi svi oštećenici, poput HEP-a, koji traži 100 milijuna eura, sutra sjeli na račun, šteta bi iznosila više od milijardu eura.

Od čega, naravno, ništa neće platiti Republika Srpska, već – sirota BiH. Predsjedajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto je nakon izvanredne sjednice tog tijela u srijedu rekla otprilike da bi, ako ne plati dug, Bosna i Hercegovina ostala bez zgrade središnje banke. Republika Srpska će, kaže, kad-tad regresno platiti taj dug – ne znamo doduše od čega jer i sama ima javni dug od milijardu i 250 milijuna eura, što je gotovo dvostruko više od javnog duga drugog entiteta, Federacije BiH. Dodik se, naravno, otresao na institucije BiH koje su ga platile, optuživši ih da ih nije briga za interese Republike Srpske i da su oni krivci za spomenutu situaciju. Nađite bolji opis pojmova 'beskrupuloznost' i 'bahatost' od ovoga.