Prvi čovjek od parlamenta Boris Šprem od suca Ivana Turudića tražio je ispriku žaleći se da je u svojoj sudnici srušio dostojanstvo hrvatskog Sabora. Svoj zahtjev temelji na načelu trodiobe vlasti prema kojem izvršna, zakonodavna i sudska vlast jedna drugu nadziru te tako osiguravaju pravedan demokratski poredak. Šprem inzistira da suci ni u jednom trenutku ne smiju spominjati parlament u pogrdnom kontekstu, kao što je to učinio Turudić kada je svjedoku Luki Bebiću rekao da se ponaša pristojno jer nije u Saboru.

Sudac Turudić odbio se ispričati tražeći gotovo isto od zakonodavne vlasti, odnosno od Sabora: također se pozvao na trodiobu vlasti i rekao da je u svojoj sudnici tek upozorio svjedoka da mora odgovoriti na pitanje koje mu se osobno nije sviđalo jer, doista, ne nalazi se u Saboru nego u sudnici u kojoj vrijede drukčija pravila rasprave. Po njemu, Špremova reakcija zapravo je samo jedan od oblika pritiska politike na neovisno pravosuđe; Turudić tvrdi da takvim pritiscima svjedoči barem jednom tjedno, 'ako ne i svaki dan'.

Tako je novopečeni SDP-ov šef Sabora Boris Šprem, u pomalo zakašnjeloj reakciji, odlučio ući u sukob s kontroverznim, goropadnim sucem i baš u tom duelu povratiti dostojanstvo Sabora RH, što su pozdravili mnogi političari i komentatori.

Stručnjak za Ustavno pravo Branko Smerdel smatra da je predsjednik Sabora potpuno u pravu: 'Čak mu želim javno čestitati što je nakon dugo vremena postavio pitanje dostojanstva Hrvatskoga sabora, jer ne može se druga vlast pred TV ekranima podrugivati Saboru.' 

Također je upozorio da se ugled Sabora mora graditi i unutar samog parlamenta i Kukuriku koalicije. Spomenuo je primjer ministra obrazovanja i sporta Željka Jovanovića kojem je zamjerio to što je nedavno izjavio da je Sabor - kokošinjac. 'Ako se sjećate, prije 15 godina Zlatko Vitez se rugao Saboru rekavši da se svi ponašaju kao u kokošinjcu. Tada su se zbog te izjave mnogi digli na noge, a danas nije nitko.' 

Smerdel, naime, ne nalazi nijedno opravdanje za opasku suca Turudića koji je raspravu s Bebićem kao svjedokom okončao riječima: 'S obzirom na vaše godine, neću dalje raspravljati, samo vas molim da odgovarate na pitanja.'  

'Pratio sam to suđenje i znam da je Bebić kao pravnik i političar od Turudića tražio samo da ga se poštuje i mislim da ima pravo na to. Predsjednik sudskog vijeća apsolutni je gospodar u sudnici i stoga Turudić nije trebao imati potrebu vrijeđati', rekao je Smerdel dodavši da sudac Turudić prečesto bez potrebe diže glas u sudnici. 'Govori blago, ali nosi sa sobom veliku batinu', citirao je za kraj američkog predsjednika Roosevelta.

Profesor političke filozofije Žarko Puhovski smatra da je Šprem u pravu, ali ne u potpunosti, jer je propustio javno ukoriti jednoga iz svojih stranačkih redova - upravo Željka Jovanovića. 'Za razliku od Turudića, Jovanović je i sam 'kokodakao u tom kokošinjcu od Sabora, kako ga je nazvao. Stoga mislim da je Špremova pozicija polutanska.' 

Puhovski nema puno bolje mišljenje ni o Turudićevu ponašanju. Smatra da je potpuno nesposoban razumjeti da izvan sudnice nije gazda, da ono što govori u sudnici ne ostaje u njoj te da treba prihvatiti odgovornost za neumjesnu opasku. 'Osoba koja se ponaša poput Turudića zaista nije osoba koja može drugima prigovarati zbog lošeg ponašanja', rekao je Puhovski.

'On može kritizirati Sabor kao i bilo koji drugi građanin - izvan sudnice. Njegova kritika ima opravdanih elemenata, kao uostalom i Jovanovićeva da je Sabor 'kokošinjac', ali Turudić to jednostavno ne može govoriti kao predstavnik sudske vlasti.'

Politolog Višeslav Raos pohvalio je Špremovu reakciju koja, kako kaže, pokazuje kontinuitet institucije, a za kontinuitet je jako važno da novi predsjednik štiti svog prethodnika i instituciju Sabora. 'Špremova reakcija nije pritisak na pravosuđe i u biti je dobra. Ugled Sabora na niskim je granama. Na njemu treba raditi i zadobiti povjerenje građana', kaže Raos.

Turudićev se autoritet u javnosti zaista najviše prepoznaje u ciničnim i uvredljivim opaskama koje je rijetko tko u njegovoj sudnici uspio izbjeći. Na njegov odnos prema strankama u postupku mnogi će zakolutati očima i zapitati se smije li se sudac tako ponašati. Turudić će svoje ispade, koji često i zabavljaju javnost, opravdati kao sredstvo uvođenja reda u sudnici. Zanimljivo je da se sve to Turudiću ranije toleriralo - dok se na optuženičkim klupama i stolici za svjedoke nisu pojavili (bivši) političari i šefovi državnih institucija.

Odvjetnici i tužitelji, svjesni tko je gazda u sudnici, nikada ne ulaze u polemike sa sucima pa tako nisu imali većih problema ni s Turudićem. Slično je i sa svjedocima i optuženicima koji pokažu poslušnost sudu, no oni koji pred sudom inzistiraju da kažu što im je na duši znajući da ih snimaju TV kamere i oni koji se postavljaju u istu razinu sa sucem, u sudnici Ivana Turudića (ali i nekih drugih mu kolega) neće se dobro provesti. Takvih je pred Turudićem posljednjih godina dosta s obzirom na to da kao sudac za 'uskočke' predmete sudi brojnim političarima, a oni nisu navikli da ih netko javno ponižava i pritom tjera na poslušnost.

Čini se da je upravo iz navedenih razloga, kao i tvrdnje da su suci u posljednje vrijeme konstantno pod pritiskom politike, sudac Turudić grubo reagirao prema Luki Bebiću. Potonji je pred Turudića došao u svojstvu svjedoka, kao građanin koji bi pred sudom trebao imati ista prava kao i svi drugi, ali bilo je jasno da traži da se prema njemu ipak odnose kao prema bivšem predsjedniku Sabora.

Bebić se, kao svjedok dužan odgovoriti na svako pitanje, prema tužiteljici postavio kao prema nekoj novinarki koja ga iritira provokativnim pitanjima. Premda se javnosti možda neće tako činiti, rijetko će se tko odvažiti da ponizi sud tako da na postavljeno pitanje zgroženo upita suca: 'Što je ovo?!' - a upravo je tako Bebić reagirao kada je morao odgovoriti na upit s kime je dočekao Novu godinu, odnosno - kada je morao priznati da nije baš vjerodostojan svjedok jer je blizak prijatelj s optuženim Ivom Sanaderom. 

Sukob Šprem - Turudić ukazuje na dublje probleme u odnosu zakonodavne i sudske vlasti, ali i na neslavnu činjenicu da nositelji vlasti svoje autoritete uglavnom grade na primitivnoj sili, uvredama i prepucavanjima preko medija, a ne na časti, profesionalizmu i konkretnim djelima. U slučaju Sabora, dobar početak bi možda bilo donošenje (i pridržavanje) Kodeksa ponašanja te njegovanje kulturnog dijaloga među zastupnicima, a za sud suzdržavanje od komentiranja stvari nebitnih za donošenje najpravednije presude.