Možda bismo mogli optimistično zaključiti da, kako rastu zagađenja, tako rastu i kazne za odgovorne, no situacija je, dakako, drukčija. Naime, odštete se vode ponajprije megalomanskim rastom profita zaslužnih zagađivača, pa će tako i američki Chevron još poprilično vrijeme povlačiti po sudovima u Ekvadoru ne bi li smanjio astronomski iznos od 9,5 milijardi dolara koje traži latinoamerička država zbog odlaganja 68 milijardi litara toksičnog otpada u jame i vodene tokove diljem Amazone između 1972. i 1992.

Najveći ekološki sudski proces traje već osam godina, a mogao bi potrajati još toliko jer su u Chevronu čvrstog uvjerenja da je presuda nelegitimna i neutrživa jerbo nekadašnji Texaco koji je odgovoran za okolišnu kataklizmu (a u međuvremenu se spojio s Chevronom) više ne posluje na teritoriju Ekvadora. Drugim riječima, 30.000 ljudi koji su podnijeli kolektivnu tužbu ne samo da neće vidjeti 9,5 milijardi, nego možda ni centa.

K tome, naftaši navode da su utukli 40 milijuna dolara u čišćenje za sobom te da je otrovni otpad prethodno prerađivan kako ne bi bio štetan po okoliš.

Sve nas to podsjeća na par priča unazad četiri pet godina gdje su naftni i kemijski mastodonti završavali po sudovima zbog ekoloških svinjarija. Evo par natuknica.

Bez pretjerivanja možemo reći da je British Petroleum među najfrekventnijim posjetiteljima sudnica i, dok čekamo pravorijek o tome s kojim će iznosom kazneno odgovarati za ekološku katastrofu u Meksičkom zaljevu, pripadajuća im rafinerija u Teksasu morala je platiti 15 milijuna dolara američkoj vladi zbog emisije otrovnih plinova prouzročene požarom 2005. Pored toga, Administraciji za radnu sigurnost i zdravlje morali su uplatiti 50 milijuna, a očekuje se da ulože i pet milijardi dolara u poboljšanje sigurnosnih mehanizama proizvodnje.

Što se tiče izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu, troškovi sanacije su se popeli na 41 milijardu dolara, nemalo novca čak i za tvrtku koja dnevno utrži oko 60 milijuna dolara profita. Kako bi prikupili novac, prodali su imovine u vrijednosti od 30 milijardi i sada traže poslovne prilike na Istoku.

U 2009. francuski naftni div Total oborio je rekord kao najviše kažnjavan zagađivač savezne države Teksas. Kompanija stara 62 godine ispuštala je u atmosferu otrovne plinove preko dozvoljenih granica, a mnoge emisije nije ni prijavila. U 11 tužbi tijekom nekoliko godina isplatili su ukupno 1,58 milijuna dolara odštete.

Jugoistočni Teksas i inače je regija s najvećom koncentracijom ekološki neposlušnih što naftnih, što kemijskih giganta. Korporacija Exxon Mobil ne drži rekord u iznosu odšteta, ali ga ima u broju tužbi – njih dvadeset i tri.

Od poprilične svote trebao se u 2008. rastati i američki proizvođač ugljena Massey Energy Co. osuđen da je zagadio velik broj vodenih tokova u Zapadnoj Virdžiniji i Kentuckyju. 20 milijuna dolara. Plus još deset koje su morali uložiti u poboljšanje mehanizama kontrole zagađenja. Iznosi koji su ipak daleko od cifre od 89 milijuna, koliko su zaradili u prvih devet mjeseci 2007.

Iste te 2007. DaimlerChrysler AG isporučio je rekordnih 30,3 milijuna dolara odštete zbog nepoštivanja regulacija o efikasnosti goriva u seriji automobila koje su uvezli. Većina je pripadala brandu Mercedes-Benz. Prema zakonu o energiji koji je potpisao Geroge W. Bush netom ranije, propisano je da vozila moraju prijeći najmanje 44 kilometara po potrošenih 3,7 litara, tj. jednom galonu. Uvezeni auti prelazili su 39,9. Donja granica će u 2020. biti 56 km.

U Kanadi je pak prošle godine dogotovljen najveći ekološki spor što ga poznaje ta inače zeleno osviještena zemlja. Trebalo je 10 godina parničenja da stanovnici Port Colornea dobiju 36 milijuna dolara odštete jer im je obližnja rafinerija nikla Vale spustila cijene nekretnina. Kemijski otpad se neoprezno zakapao i 'zelena tekućina', kako su je stanovnici nazvali, procurila je u jezero i okolne vode.

Kao jedna od najrazvijenijih demokracija i najvećih zagađivača, normalno je da je SAD u nemilom vlasništvu daleko najviše sudskih sporova vezanih za ekološki kriminal. Kako pokazuje i lista na Wikipediji, u zadnjih stotinjak godina, od svih slučajeva, svega su dva bila u Engleskoj, slično u Australiji, oko desetak u Kanadi, jedan u Indiji, jedan u Japanu, jedan u Škotskoj. Prošle je godine Kina napravila pravu malu senzaciju kada je pokrenuta prva tužba protiv vlade vezana za onečišćenje okoliša. Eko federacija All-China okomila se na prerađivača sladoleda i pića u pokrajini Guizhou da je započeo gradnju velikog kompleksa, ali ga nikada nije završio te time uneredio ljepotu jezerskog kraja.

A propos brojčica, o tome koliko je Kina, trenutno najveći zagađivač prirodnih resursa, ekološko osviještena govori činjenica da je sve do pred nekoliko godina najveća moguća novčana kazna za bilo koji oblik onečišćenja bila milijun juana, točnije 132.000 dolara. Često je to bilo tek 20 do 30 posto stvarnog iznosa štete, a ponekad daleko manje kao u slučaju eksplozije u kemijskoj tvornici pod ingerencijom naftne kompanije National Petroleum Corp. Ubila je osmero ljudi, a njih 10.000 ostavila bez krova nad glavom. Šteta je procijenjena na 74 milijuna dolara. Isplaćeno 132 tisuće. Izmijenjeni zakon je odredio novi kazneni maksimum – 14,8 milijuna dolara.

Razlika koju primjećujemo u sporovima od prije dvadesetak godina i danas je ta da možda više nije dovoljno biti Erin Brokovich i vlastoručno baciti plinskog korporativnog giganta na koljena odštetom od 333 milijuna dolara. Kako pokazuje slučaj Ekvadora, daleko su uspješnije kolektivne tužbe, bilo pogođenih stanovnika, bilo nevladinih organizacija. Jer kako ono ide, kad se male ruke slože...