Izraelska tajna služba Mosad osnovala je 1999. jedinicu pod nazivom Hodanje po vodi, sa svrhom zaštite Jeruzalema od atentata. Za razliku od drugih postrojbi koje su se koncentrirale na 'uobičajene' teroriste, Hodanje po vodi svoju je pozornost usmjerilo na kršćanske fanatike. Među njima je bilo 14 pripadnika sekte 'Pogođeni kršćani' iz američkoga Denvera koji su u to vrijeme, uz iščekivanje apokalipse i povratka Mesije, planirali napad na džamiju Al Aksa na Brdu Hrama u Jeruzalemu. Mosad ih je uhitio i izbacio iz zemlje, piše Deutsche Welle

Međutim, drugi su ostali – hodočasnici zamotani u bijele haljine koji glasno pjevaju i mole, padaju u trans i u pravilu tvrde da su upravo oni osobno inkarnacija svetog Petra, Majke Božje, kralja Salomona i prije svega – Isusa. Simptomi koje pokazuju stručnjaci oduvijek nazivaju jeruzalemskim sindromom. Ovakvih je slučajeva upravo u godinama prije početka novog tisućljeća u Jeruzalemu bilo izuzetno mnogo.

'Vlasti, policija, liječnici, svi smo bili u stanju pripravnosti', kaže voditelj psihijatrijske klinike Kfar Šaul u Jeruzalemu, Gregory Katz.

Prema nekim procjenama, u Jeruzalem je 2000. godine stiglo sveukupno četiri milijuna turista od kojih je oko 400.000 pokazalo navedene mentalne, psihičke smetnje. No očekivanja da će se ovaj trend nastaviti i dalje, nisu se pokazala točnima. Naprotiv.

Naime, u posljednjih deset godina, broj osoba koje tijekom boravka u ovom gradu pokazuju simptome jeruzalemskog sindroma nalazi se u stalnom padu. Čak ni tijekom uskrsnih blagdana njihov se broj ne povećava. 'Posljednji put kada sam jednom 'Isusu' pružio ruku, dogodio se prije puno godina', kaže Katz.

Uglavnom riječ o protestantima

Jair Bar-El je 1979. prvi put zapisao i opisao simptome ovog mentalnog poremećaja. On je oboljele podijelio u tri kategorije. Tip 1 su oni koji su i prije dolaska u Jeruzalem bili psihički bolesnici, većinom oboljeli od nekog oblika šizofrenije. Tip 2 su oni koji su na osnovi svoje psihičke konstitucije bili 'podobniji' da ih 'zahvati' ovaj sindrom i koji su zapravo u Jeruzalem već stigli s nekom ludom idejom, a treću grupu sačinjavali su naizgled potpuno zdravi, koji su tek u Jeruzalemu prvi put doživjeli svoju psihotičnu epizodu, no koji su se nakon šest dana tretmana u bolnici ponovno vratili u staro, normalno stanje.

Ono što im je svima zajedničko jest to da su većinom bili muškarci iz zapadnih, industrijskih zemalja, uglavnom samci, niska obrazovanja i da su svi uživali strogi protestantski odgoj

Internet uništio maštu

Od ova tri navedena tipa, znanstvenike je prije svega zanimao ovaj treći. 'Mi smo prvenstveno željeli ustanoviti do koje mjere su osobe pogođene jeruzalemskim sindromom bile svjesne da pate od epizode ludila. Naime, nitko od njih nije u potpunosti izgubio razum, sa svakim se moglo normalno razgovarati, znali su kako se zovu. No problem je u tome da nitko od njih, nakon povratka u 'normalnost' više nije želio o tome govoriti. Oni se stide toga i ne žele se ničeg prisjećati', kaže Katz sa žaljenjem pogotovo s obzirom na činjenicu da ovakvih slučajeva ima sve manje te samim time vjerojatno neće biti moguće nastaviti istraživanja.

Razlog nestanka ovoga simptoma po njegovu je mišljenju – internet. 'Internet mijenja društvo u cjelini. On utječe na način naše komunikacije, ali i na naše osjećaje', kaže Katz. On navodi kako većina oboljelih dolazi iz izuzetno religioznih obitelji i za koje je dolazak u Jeruzalem predstavljao ispunjenje jednog velikog sna.

'Oni su stvorili sasvim osobne predodžbe i slike o svetim mjestima, o atmosferi koja tamo vlada. No kada su konačno stigli u Jeruzalem i shvatili da stvarnost u ovom gradu izgleda sasvim drukčije od njihovih predodžbi i očekivanja, to je kod njih izazvalo šok. Razlika između biblijskog nebeskog grada i zemaljskog grada u Izraelu toliko je velika da to nisu bili u stanju razraditi i oboljeli su od ovog sindroma pri čemu su često postali i opasni za okolinu. Međutim, danas u vrijeme interneta svatko se može informirati unaprijed, vidjeti slike i filmove o ovom gradu pa više nitko nije ni šokiran, a niti iznenađen', objašnjava Katz.