Ruski milijarderi kupuju francuske dvorce, kineske korporacije preuzimaju vinograde u regiji Bordeaux, američki umirovljenici osvajaju Azurnu obalu, arapski šeici drže većinu kultnih mjesta pariškog luksuza - francuska javnost nije lišena apokaliptičkih najava o rasprodanoj nacionalnoj imovini, dapače, s njima se sve redovitije susreće. U velikoj reportaži tjednik Nouvel Observateur bavi se delikatnom temom vlasništva nad državnom imovinom, a iza naizgled alarmantnog podatka da država raspolaže samo s četiri posto nacionalne baštine otkriva se zapravo mnogo složeniji sustav vlasništva i sfera interesa.

Unatoč mračnim najavama o rasprodaji nacionalne imovine koje se periodično javljaju, posebice kod medijski eksponiranih slučajeva promjene vlasništva, kao što su barokni dvorci ili odabrani vinogradi s pedigreom koji odlaze u ruke stranaca, većina odluka o prodaji nacionalne baštine uglavnom se donosi zbog veoma pragmatičnih razloga, kao što su naplate državnih dugova ili rast kamatne stope kredita, a ne zbog političkih motiva, ove ili one provenijencije. Naime, da bi država nastavila razvijati velike projekte, kao što su izgradnja novih vlakova i cesta, prisiljena je zaduživati se, a djelomice i privatizirati javni sektor, kao što je bio slučaj s EDF-om, nacionalnom elektroprivrednom kompanijom. U tom procesu strani zajmodavci, uglavnom investicijski fondovi, polako preuzimaju (zasad) tek manji dio nacionalne baštine.

Francuska ne gubi identitet

Kako to obično biva, medijski napisi o rasprodaji nacionalne imovine i konzekventnom gubljenju identiteta, koji su očito stalna stavka čak i u društvima s bitno stabilnijim uređenjem, nisu pretjerano opravdani. Prema podacima Nacionalnog instituta za statistiku, dvije trećine nacionalne baštine posjeduju francuska domaćinstva, dok je oko 20 posto u vlasništvu kompanija i investicijskih fondova. Državna uprava odrekla se upravljanja dobrim dijelom baštine prebacivši odgovornost upravljanja i održavanja na regije, otud i mali postotak njenog direktnog vlasništva od četiri posto.

U analizi koja zahvaća većinu ključnih točaka nacionalne baštine, kao što su morski pojas, šume, vinogradi, povijesne građevine, posebice one u povijesnom centru metropole, crkvena imovina, udjeli u velikim nacionalnim kompanijama pa sve do umjetničkih djela, Nouvel Observateur, uz znatnu pomoć Instituta za statistiku, nastoji unijeti donekle racionalnu prosudbu o stupnju vlasništva.

Zakoni i praksa

Zakonske odredbe otkrivaju se kao najdelikatniji element debate o baštini. Zakon, usvojen još 1986, prema kojem se ne može graditi ništa unutar 100 metara od obale, znatno je podigao cijene postojećih nekretnina koje su, barem na atraktivnijim lokacijama (primjerice Antibi), postale omiljeno mjesto spekulacije stranih oligarha. Iako u Francuskoj nema zakona koji bi od prodaje ekspilicitno zaštitio nacionalnu baštinu tzv. nulte kategorije, kao što su Versailles, Mont Saint-Michel, Elizejska palača, Senat je usvojio prijedlog koji bi trebao i zakonski otkloniti mogućnost tog scenarija. No zbog skupog održavanja nacionalnih spomenika francuska država je neke od glasovitih dvoraca uz rijeku Loiru ustupila regionalnim vlastima, dok je primjerice hotel unutar versajskog posjeda dala na tridesetogodišnju koncesiju belgijskom magnatu. Država tako posve legalno i nesmetano prodaje birana mjesta, kao što dvorci, svjetionici, manji posjedi, čak i ispražnjene zatvore i kasarne (sve redom mjesta s visokom simboličkom ulogom), s jasnom strategijom prikupljanja kapitala, koja se u praksi ipak pokazuje manjkavom. Naime, od predviđenih 900 milijuna eura od prodaje baštine država je tijekom 2010. godine utržila tek 500 milijuna.

Domaće naspram stranih korporacija

Obiteljske kompanije učinkovitije su od ostalih, često se tvrdi u ekonomskim priručnicima, što dokazuju i najveća francuska privatna bogatstva. Luksuzne korporacije LVMH (Bernard Arnault) i PPR (François Henri-Pinault) te kozmetička kuća L'Oréal (obitelj Bettencourt) još se odlično drže na ekonomskom prostoru heksagona naspram međunarodnih investicijskih fondova, za koje se u polušali tvrdi da ih mahom posjeduju američki umirovljenici s Floride, kao njihovi najbrojniji dioničari. Prema studiji Banque de France, udio stranog kapitala u CAC 40, glavnom nacionalnom burzovnom indeksu, iznosi oko 42 posto.

Projektiranje Trga Vendôme u Parizu, danas simbola luksuza, Louis XIV. povjerio je arhitektu Mansartu s ciljem da se na jednom mjestu okupi moć, novac i umjetnost. Danas je to jedna od najpomnije kontroliranih nekretnina u Francuskoj, gdje se cijena kvadratnog metra ne spušta ispod 11.000 eura. Između amblematskog hotela Ritz, u vlasništvu Muhameda al-Fayeda, i znanih draguljarskih kuća, vlasništvo se mahom dijeli između arapskih šeika i investicijskih fondova. Govoreći o simboličkim mjestima glavnoga grada, Nouvel Observateur nije zaboravio pripomenuti kako su dva kultna mjesta Lijeve obale, Café de Flore te Closerie des Lilas, u vlasništvu srpskog poduzetnika Miroslava Siljegovića.

No isto tako ističe da promjena vlasništva nije u posljednjih dvadesetak godina nimalo utjecala na visoku reputaciju koju i dalje drže oba mjesta. Druga simbolička mjesta također su u stranim rukama. Vilu Lambert na otoku Saint-Louis usred Pariza, nekadašnje vlasništvo obitelji Rotschild, danas posjeduje brat katarskog emira Hamad ben Kalifa al Tani, koji pak pretendira na Hotel de la Marine, reprezentativnu građevinu na trgu Concorde, preko puta Nacionalne skupštine.

No iza nesuvislih najava o tome kako u Francuskoj nisu dovoljno dobro zaštićeni nacionalni simboli poput Versaillesa ili Mont Saint Michela, otkriva se jedna mnogo učinkovitija sfera korporativnih i poslovnih interesa, zapravo još jedno poglavlje neoliberalnog kapitalizma u kojem stavka očuvanja nacionalne baštine ne igra previše bitnu ulogu.