Načelan odgovor vrlo je jednostavan: svi bi trebali snositi 'troškove' izlaska iz krize. Ako se prihvati ta pretpostavka, onda se postavlja daljnje pitanje: u kojoj visini i na koji način? Tim pitanjem u analizu uvodimo raspravu o načelu na kojemu će se ostvariti to sudjelovanje građana u snošenju 'troškova' izlaska iz krize. Hoće li to biti načelo pravednosti prema kojemu bi doprinos pojedinca prevladavanju ekonomske recesije trebao biti srazmjeran njegovoj ekonomskoj snazi ili će to biti načelo linearnosti ili pak neko treće načelo?

Iz dosadašnjih rasprava o tom važnom pitanju vidljivo je da nije postignuta potpuna suglasnost. U vezi s tim vrijedi podsjetiti na činjenicu da je u raspravama prilikom donošenja državnog proračuna (u studenome i prosincu prošle godine) bilo razvidno da predstavnici različitih društvenih slojeva imaju različito viđenje tog problema. Primjerice, na pitanje predstavnika sindikata javnih i državnih službi na koji će način poslodavci (vlasnici kapitala) dati svoj doprinos prevladavanju gospodarske krize, predstavnici poslodavaca su odgovorili: naš doprinos bit će u izbjegavanju bankrota naših firmi, odnosno u očuvanju radnih mjesta naših zaposlenika. Naravno da bi to bio hvalevrijedan doprinos poslodavaca, ali on se ne bi mogao iscrpiti samo u tome. Treba imati u vidu da su naši vlasnici kapitala, ostvarujući profite kroz posljednjih desetak ili više godina, dio tog profita utrošili na privatnu potrošnju (vile, stanovi, automibili, jahte, avioni…) te da bi oni i kao građani trebali u većoj mjeri pridonositi zadovoljavanju općih društvenih potreba (obrazovanje, zdravstvo, socijalne službe…). Jedan od načina da se to postigne može biti uvođenje poreza na imovinu.

Ako bi se provodilo načelo da svi građani koji ostvaruju neki prihod (dohodak, profit, dividenda, mirovina…) sudjeluju u snošenju 'troškova' krize, onda bi i umirovljenici trebali biti uključeni u to. Za sada nitko u političkoj sferi nije ozbiljno postavio takav zahtjev što je sasvim logično s obzirom na podatak da oko 60 posto umirovljenika prima mirovine koje su niže od 2.200 kuna (to je približan iznos prosječne mirovine u ovome trenutku).

Sve u svemu, očigledno je da se Vlada, odnosno HDZ kao odlučujući politički čimbenik u toj Vladi, u raspoređivanju tereta krize na pojedine društvene slojeve i grupacije ne rukovodi jasno definiranim načelima. Daleko veći utjecaj imaju političke procjene o tome kakve će političke posljedice imati određene mjere Vlade na raspoloženje pojedinih dijelova društva. Očigledno je da na Vladine prijedloge o rebalansu državnog proračuna mnogo utječe činjenica da se nalazimo pred redovitim lokalnim izborima.

Utoliko insistiranje HDZ-a da se smanje plaće zaposlenih u javnim i državnim službama nije motivirano isključivo činjenicom što se oni financiraju iz državnog proračuna, nego i time što značajan dio tih građana nije 'sigurno' biračko tijelo HDZ-a. Usput rečeno, nedavna odluka sindikata državnih službi da prihvate Vladin prijedlog o smanjenju njihovih plaća za šest posto može se vjerojatno objasniti i time što je većina zaposlenih u državnim službama politički bliska HDZ-u (manje-više je poznato da se regrutacija državnih službenika događa pod utjecajem političkih kriterija).

S druge strane, prijedlog najjače opozicijske stranke SDP-a da se u sklopu antirecesijskih mjera uvede porez na imovinuHDZ odlučno odbija i to zbog toga što je on svih ovih pet i nešto godina politički bio na strani vlasnika kapitala, te bi se uvođenjem takvog poreza njima jako zamjerio. Upravo zbog njegove pomalo proturječne političke pozicije HDZ se vrlo teško snalazi u ovoj kriznoj situaciji u smislu formuliranja suvislog paketa antikriznih, odnosno antirecesijskih mjera. Ta njegova proturječna politička pozicija proizlazi iz toga što on političku (glasačku) podršku ima kako u nižim slojevima hrvatskog društva (branitelji, značajan dio umirovljenika, dijelovi radničke klase...) tako i u redovima naše kapitalističke klase i menadžerskog sloja

Drugi razlog koji HDZ-u otežava vođenje suvisle i djelotvorne antikrizne politike jest potreba da uvažava ekonomske i političke interese koalicijskih partnera (HSS-a, HSLS-a, HSU-a…). Zbog toga HDZ ne dovodi u pitanje visinu subvencija koje su predviđene za poljoprivredne proizvođače (time zadovoljava HSS), niti dopušta otvaranje rasprave o možebitnom smanjivanju mirovina onim umirovljenicima koji imaju visoke mirovine (iznimka su minorne izmjene u uvjetima za stjecanje povlaštenih mirovina saborskih zastupnika).

Imajući sve ovo na umu, lako se može dogoditi da najveći teret izlaska iz krize podnesu gornji dijelovi srednje klase (liječnici, medicinske sestre, znanstvenici, prosvjetni radnici, kulturnjaci…), koja se zadnjih sedam-osam godina počela ekonomski oporavljati. S obzirom na značajnost srednjih slojeva u razvoju modernih društava i s obzirom na potrebu da se hrvatsko društvo što prije razvije u takvo društvo, bilo bi društveno pogubno da srednji slojevi iz krize iziđu ekonomski, kulturno i društveno osiromašeni