'Strah od socijalne izolacije, sram od ruganja, razočaravanja svojih bližnjih', odgovor je većine psihologa, kao i da su korijeni svega navedenog u najranijem odgoju. Način na koji se gospođa koja je poslala svjedočanstvo ponijela s tim u vezi trebao bi svaki roditelj imati na umu kada pred svojim djetetom napada, osuđuje ili čak divljački psuje 'pedere' i 'lezbe'. Možda ono upravo u tom trenutku dobiva 'krasne' doživotne darove - čir na želucu, komplekse i traume.

Pismo ponosne majke

'Zbog sigurnosti svog sina, ne želim javnosti otkrivati identitet, želim ostati anonimna jer ne želim svome sinu upropastiti život!' napisala je, pristavši ipak u naknadnom telefonskom razgovoru otkriti identitet. Inicijativa U ime obitelji i efekt koji je proizvela u javnosti doslovno je prestravila ovu ženu, ali je i potaknula da podijeli svoje iskustvo. 'Ponosna sam majka dvoje odrasle djece, živim za njih i njihovu sreću. Iako sam s Crkvom davno raskrstila (netko je rekao – 'Ne treba mi posrednik između mene i Boga'), svako jutro i svaku večer, od srca se pomolim za njihovo zdravlje, da pronađu svoj put i da su zadovoljni. Najsretniji i najemotivniji trenutak u životu bio je njihov dolazak na svijet. Bogatstvo, karijera, bilo kakav uspjeh u životu, ništa se ne može usporediti s tim osjećajem. Govorim u svoje ime, ali vjerujem da gotovo sve majke misle isto.

Oko desete godine moj sin se sve češće počeo zatvarati u sebe, odlaziti u svoju sobu, gdje bi dugo jecao, plakao, srce bi mi se kidalo od tuge, a on je bio uporan u tom da će sve sam riješiti, da ne brinem, da će proći… Bio je prototip sretnog sina ponosne majke, imao sve. Imao je inteligenciju, odlične ocjene, pohvale profesora i zbog učenja, ali i odnosa prema njima i prema svojim vršnjacima, bio je omiljen u društvu i imao manire zbog kojih su ga odreda hvalili svi stariji koji ga znaju. Unatoč svemu tome, mog sina nešto je izjedalo iznutra i proždiralo ga, a sve što je znao bilo je povući se u sebe, a uslijedili su i grozni problemi sa želucem, bolnim grčevima, klasičnim simptomima stresa.

'To se ne dešava samo drugima'

Jednog dana sam ušla k njemu u sobu bez namjere da izađem dok mi se ne povjeri. Slušala sam kako kroz jecaje govori, u prekidima... U samo nekoliko sekundi srušio se moj svijet – jer, to se događalo 'drugima'. Iako je tražio to, i odzvanjala mi je njegova molba u ušima, tako nešto ipak nisam mogla prešutjeti suprugu, i od tada, počinju za nas teški dani. Puni smo bili predrasuda, kao i velika većina ljudi u Hrvatskoj, i biti gay nikako nije bila krivica, a još manje izbor mog poštenog, kulturnog i nadasve voljenog sina. Bio je zadovoljno dijete jedne skladne katoličke obitelji, čija baka je imala crkvu u malom u svojoj kući, i više vremena provodila u pravoj crkvi nego doma. Muževa obitelj – ista, ljudi sa sela, teški konzervativci. Kako, kako...?' pitala se.

'Odmah drugi dan otišli smo kod najboljeg psihologa u županiji. On, ali i drugi kasnije, otvorili su nam oči - to nije bolest, što smo svi, uključujući i mog sina mislili. Stalno je u plaču govorio: 'Ja ne želim biti takav, pomozite mi, napravit ću sve samo da ne budem takav.' Tako je govorio dečkić pred kojim je trebao biti cijeli svijet, koji je trebao uživati u svakom trenutku svog djetinjstva. Psiholog nam je rekao što smo i do tada znali: 'Imate jedno preinteligentno, darovito, pametno, dobro odgojeno dijete, na koje trebate biti samo ponosni. Kada bi barem ostali roditelji koji dolaze k meni s djecom s pravim problemima mogli tako nešto imati. Ovo nije nikakav poremećaj, a još manje bolest', rekao je.

'Krivac' može biti stres u trudnoći (jedno veliko istraživanje pokazalo je da se najviše gay osoba rodilo u Drugom svjetskom ratu) koji sam u jednom momentu doživjela kada mi se kćerka jako razboljela. Znači, djeca se s tim rađaju, a koliko je samo jadnih adolescenata izvršilo samoubojstvo, jer se nisu znali s tim nositi, koliko je roditelja ne znajući pravu istinu izbacilo svoje jadno, ionako izmučeno, neshvaćeno dijete na ulicu? To je strašno. Ti (u našoj državi) nesretni ljudi, nikoga ne diraju, gledaju svoja posla, nastoje nekako preživjeti, ali ih se nikako ne pušta na miru. Koliko će još majki koje imaju malu djecu, a bile su volonterke inicijative U ime obitelji doživjeti moje iskustvo, a da toga, naravno, nisu sada ni svjesne, niti misle da se to njima može dogoditi? Koliko će samo djece to teško i bolno iskustvo držati duboko u sebi, praveći se da su nešto što nisu, samo da bi bili prihvaćeni od okoline i svojih neinformiranih roditelja?

Znajući kakav je stav njihovih roditelja, 'drugačija' djeca to vjerojatno neće izbaciti iz sebe i možda će živjeti dvostruki život, kako kod nas živi mnogo homoseksualnih osoba (znam ih mnogo, koji su u nesretnom braku), a da samo znate koliko ih ima u Splitu, gradu koji je tako glasan glede ove teme, ne biste mogli vjerovati, ali kriju svoju spolnost kao zmija noge. Takvi se ljudi mnogo prije razbole, jer je teret koji nose u sebi pretežak. I moj je sin isto tako, imao mnogo cura, tjerao svim silama da mu to uspije, ali nije mogao dugo ostajati u vezama, jer su za njega bile previše bolne. Nakon što je ostavio zadnju curu, na trećoj godini faksa, nešto se desilo. Nikada mi nije ispričao pravu istinu, ali ja mislim da je njoj priznao. Ubrzo nakon toga, počeli su problemi na faksu, a utjehu je nalazio u bježanju, počesto i alkoholu. Ipak, nakon dvije godine takve muke, krenuo na novi fakultet.

Izlazak iz krize

Tada su se počele događati pozitivne stvari u životu mog sina, priznao je najboljim prijateljima svoju istinu, i nakon prvotnog šoka (s njime su od vrtića), odnosno nakon njegovog uvjeravanja da je to istina, jer su mislili da se zeza s njima, prihvatili su to tako lijepo, i nastavili druženje s njim, jer on je dio njihovog života, osoba koja je u svakom trenutku bila uz njih i u dobru i u zlu. Upoznao je osobu s kojom je sretan, ali ta osoba nikada neće biti iskrena prema svojim roditeljima, i oni neće saznati istinu, jer žive u uvjerenju da ako su tako veliki katolici, da se to njima ni u kom slučaju ne može desiti. A desilo im se. Kada se danas iživciram slušajući ljude koji s gnušanjem pričaju o istospolnin vezama, sin me smiruje tješeći me da tko zna kako bi se on ili ja ponašali da nismo u situaciji u kojoj jesmo. Treba ljude educirati o tome, a ne ponašati se isto kao oni, kaže on. I sve bi nekako došlo na svoje da te udruge, koje nisu upućene u život osoba koje su drugačije od njih ne bi vršile nad njima takvu diskriminaciju.

Onaj tko pročita ovu tužnu istinu, i ako je uz to roditelj, neka se malo preispita, neka se pokuša staviti u kožu moje obitelji. Puno je majki i očeva u situaciji istoj kao našoj. Puno je djece, adolescenata i već odraslih ljudi, koji su kod nas tretirani kao da imaju gubu, zato što su drugačiji. Zapitajte se, želite li da se vaše dijete tako osjeća, i da će prije izvršiti samoubojstvo nego vama priznati da je gay jer znaju vaš stav prema tome?!' pita N. B. iz gradića kontinentalne Hrvatske.

Premda je nakon telefonskog razgovora u kojem smo zaključili kako je vrlo važno da ljudi o ovoj temi otvoreno govore, gospođa N. B. poslala mail u kojem daje dopuštenje, nećemo je ni potpisati, ni otkriti iz kojeg je grada. Zadnje što njezina obitelj sada treba postati je žrtvom ozračja linča koje trenutačno vlada u ovoj državi. 'Kakva je to demokracija ako u njoj ne vrijede ista pravila za sva ljudska bića? Ako se radije toleriraju pobačaji maloljetnih majki nego dopušta edukacija djece o spolnosti u školama? Kako da ja mirno spavam, kada znam koliko homofoba šeće ulicama gradova, i s dobrim razlogom strepim za svoje dijete puno više od roditelja 'drugačije' djece?' zaključuje ova hrabra žena.