'Radije bih da me se pamti po ovome, nego po odvođenju u Remetinac', objasnio je ovoga četvrtka, kada je izdao svoju bivšu stranku i klub zastupnika, pa dao presudnu ruku za neposredni opstanak ministra financija Zdravka Marića i posredni spas cijele Plenkovićeve vlade.

A onda je, dan kasnije, opet stavio svoj ključni potpis za izbor Gordana Jandrokovića za predsjednika Sabora i tako barem privremeno zacementirao vladajuću većinu i zemlju odvukao od prijevremenih izbora - koje, doduše, po svemu sudeći žele izbjeći sve parlamentarne stranke osim Mosta.

Javnost je okrutna, koliko god se plasiralo informacije da je Saucha 'labilan', pa se već predviđa da mu na ulici zbilja nitko neće dobacivati da je lopov - ali je, bogme, pregršt drugih nadimaka na raspolaganju. Već se slažu i vicevi da stabilnost države ovisi o domoljublju Milorada Pupovca i poštenju Tomislava Sauche.

Od Milanovićeva posilnog do Banskih dvora 

Mlađahni Zagrepčanin (37) s adresom stanovanja tek dvadesetak metara od Banskih dvora, u politiku se aktivno uključio još koncem devedesetih, kada je kao 19-godišnjak pristupio Forumu mladih i zagrebačkoj organizaciji SDP-a. Ondje je navodno bio blizak s Davorom Bernardićem, no brzo su se razišli - kada je kao političkog mentora pronašao Zorana Milanovića. Na unutarstranačkim izborima odigrao je pravu kartu i preveo velik broj članova partijskog podmlatka na stranu budućeg predsjednika, kojega je potom slijedio u stopu.

Tvrdi se da zbog razlike u godinama ipak nisu bili i kućni prijatelji, a dojam koji se ostavljao jest da je bio posilni šefu SDP-a: uvijek iza leđa, uvijek s pogledom na gnjavaže koje ga vrebaju sa svih strana. Prije svega na novinare.

Tomislav Saucha ustrajno se uspinjao u stranačkoj hijerarhiji i sa svakim novim parlamentarnim izborima bivao je smješten na sve viša mjesta na listama (sedmi, peti, četvrti), premda po broju preferencijalnih glasova to nikada nije opravdao. U samom Saboru govorio je rijetko, ali dosta artikulirano.

Kad se Zoran Milanović 2011. godine napokon dokopao premijerske fotelje, 31-godišnjaku od povjerenja prepustio je dužnost predstojnika svog ureda, de facto najmoćniju pozadinsku poziciju u Banskim dvorima.

Ondje je kontrolirao sve: od organizacije rada i kadrovskih pitanja, preko novčanih tokova do fizičkog pristupa predsjedniku Vlade. Predstavnici medija učestalo su se žalili na njegovu bahatost i aroganciju, koju kao da je preslikao od Milanovića, no nije pomagalo: pas čuvar disciplinirano je predstavljao fizičku branu sve do trenutka kada je dotad nervozni i iritantni premijer krenuo u kampanju, pa javnosti počeo pokazivati svoje PR-ovski uglađeno i nasmijano lice.

Put do naslovnica 

U četiri godine u vladi, Saucha je u dva navrata uspio dospjeti na naslovnice: prvi put kada je otkriveno da je državna tvrtka Plinacro sklopila ugovor s odvjetničkim uredom kojemu je suvlasnica njegova supruga Ivana, što je rezultiralo bez posljedica po njega. Ponuđenu ostavku Milanović je odbio, a umjesto toga skinuo je glavu tadašnjem direktoru Plinacroa Mladenu Antunoviću.

Drugi put, u siječnju 2015. godine, izbila je nekakva gužva s interventnim policajcima koji su osiguravali odlazak gledatelja sa skijaške utrke na Sljemenu; Tomislav Saucha zaradio je prekršajnu prijavu zbog vrijeđanja i omalovažavanja policajaca, kojima je navodno prijetio svojim položajem i poznanstvom s Rankom Ostojićem te odbijao pokazati osobnu iskaznicu. Nakon medijske bure i prosvjeda Sindikata policije, kažnjen je u prekršajnom postupku i na koncu je platio 772 kune globe.

U Milanovićevoj vladi ostao je i nakon Milanovića, sve do konca siječnja prošle godine, kada je dužnost predao svom nasljedniku Nevenu Zeliću. Činilo se da će se njegova politička karijera nastaviti kretati krivudavo, ali u jasnom smjeru, ovisno o dvorskim gibanjima i vječitim frakcijskim obračunima unutar SDP-a, sve dok na nacionalnoj televiziji nije pukla afera oko ukradenih dnevnica.

Bio je to jedan od tužnijih trenutaka hrvatske demokracije. Ona pamti multimilijunske prevare i kriminalne afere, razne anticivilizacijske dosege i politički bijedne manevre, ali teško da se u simboličnom smislu nešto može mjeriti s činjenicom da je netko mrknuo skoro pola milijuna kuna iz samog srca državne administracije. I to najprimitivnijim metodama, lažiranjem putnih naloga.

Tomislav Saucha izgledao je kao idealan krivac: u javnosti već poprilično antipatičan, moglo ga se zamisliti kako kokošari s javnim novcem i time održava život na visokoj nozi, slijedeći svog uzora i njegove već legendarne ručkove u Taču i provode u Pepermintu. Zoran Milanović javno ga se odrekao, njegovi SDP-ovci izgradili su sanitarni koridor i potaknuli da ga se povuče iz stranke, a mediji temeljito raščerečili - sve do trenutka kada je ipak prošao poligrafsko testiranje i sam otkrio da su se putni nalozi lažirali i u vremenu nakon njega.

Saborski manevar za anale  

U 'aferi Saucha' tada nastaju ključne nejasnoće: ne samo da USKOK nije odbacio njegov slučaj i ne samo da nije jednako tretirao kasnije predstojnike Ureda premijera Nevena Zelića i Davora Božinovića, što je bilo očekivana ako se zbilja radilo o sistemskom kriminalu u najvišim državnim institucijama, već mu je nešto kasnije prikačio i proširenje istrage sa sada glavnom osumnjičenicom Sandrom Zeljko.

To je, čini se, potpuno slomilo našeg glavnom junaka: njegova supruga prenijela je dojam da je sve skupa doživio 'dosta tragično', a bivši partijski drugovi otvoreno su se brinuli za njegovo mentalno i fizičko zdravlje - sve dok nije uskrsnuo u Saboru i u dvodnevnom manevru koji će ući u anale otvoreno 'podržao stabilnost sustava i državnih institucija'. Novinari su ga otvoreno pitali čime je kupljen, analitičari oprezno zaključivali da je upravo njegovim pretrčavanjem teško narušeno povjerenje u iste te institucije, a Arsen Bauk priupitao: 'Je li vas sram?'.

On kaže da nije.