'Nije kriv' – odlučila je porota prošloga mjeseca u slučaju 27-godišnje zvijezde američkog nogometa Aarona Hernandeza, kojemu se sudilo za dvostruko ubojstvo dvojice muškaraca počinjeno 2012. Motiv? Jedna od žrtava slučajno je u nekom bostonskom noćnom klubu prolila po njemu piće i nije se ispričala, što je dovelo do kavge nekoliko pripitih sudionika s tragičnim ishodom.

Kamere u sudnici lovile su Hernandeza ganutog do suza kako ljubi kćerkicu i zaručnicu, očito sretan zbog presude. On je već služio doživotnu kaznu zbog ubojstva prijatelja 2013. godine, također igrača američkog nogometa, Odina Lloyda, pa novom oslobađajućom presudom nije postao slobodan čovjek. Ipak, situacija nije bila bezizlazna, jer je njegov branitelj tražio ponovno suđenje za slučaj Lloyd te mu se otvarala nada da će jednoga dana napustiti zatvor.

Hernandez je bio proslavljena NFL zvijezda, bivši igrač New England Patriotsa, ovogodišnjeg osvajača Super Bowla, sportaš s petogodišnjim ugovorom teškim 40 milijuna dolara s tim bostonskim klubom i vilom vrijednom 1,3 milijuna. Opisivali su ga kao briljantnog sportaša, nadasve upornog i posvećenog omiljenom nogometu.

No peti dan nakon oslobađajuće presude, dok su bivši kolege i njihov trener Bill Belichick putovali u Bijelu kuću na proslavu ovogodišnje pobjede Patriotsa, zatvorski je čuvar pronašao Hernandeza u maksimalno čuvanoj ćeliji u Massachusettsu obješenog o uže načinjeno od plahti. Na krevetu je ostavio Bibliju otvorenu na stranicama Novog zavjeta, a na čelu crvenom olovkom ispisan stih o vječnom životu onih koji vjeruju u Boga.

Sudbina tragičnog sportskog heroja prometnutog u ubojicu opsjeda američke medije. Pokušavaju se odgonetnuti razlozi samoubojstva u trenutku kada je među lošim vijestima stigla jedna dobra. Neki ne vjeruju da je riječ o samoubojstvu, ali priča se tek dodatno zahuktava nakon vijesti da je Hernandezova obitelj dala njegov mozak na ispitivanje Centru CTE, sastavnom dijelu Centra za ispitivanje Alzheimerove bolesti pri Bostonskom sveučilištu.

Amerikanci znaju što to znači: obitelj sumnja da ga je američki nogomet učinio nasilnim bolesnikom i samoubojicom. Naime, kronična traumatska encefalopatija (CTE) jeste neurodegenerativna bolest, oštećenje mozga uslijed stalnih udaraca i potresanja glave u izrazito grubom američkom nogometu, unatoč nošenju zaštitnih kaciga. Bolest napreduje tijekom godina, te se znatan broja umirovljenih igrača tuži na gubitak pamćenja i ravnoteže, depresiju, osjećaj izgubljenosti, a u njih je bilježen veći broj samoubojstava nego u ostaloj populaciji. Tek početkom ovoga stoljeća znanstvenici su počeli ozbiljno istraživati uzroke tegoba i doveli ih u vezu s kroničnom traumatskom encefalopatijom. Nogometni lobi i društvo iz NFL-a to su pak opstruirali gdje su stigli, jer su u pitanju enormne zarade enormno popularnog sporta u Americi. Sve to ne odgovara ni samim igračima, od kojih je mnogima dobra igra u srednjoškolskim timovima jedini put do stipendije za studij koji inače stoji stotine tisuća dolara. Zato su tek posljednjih nekoliko godina CTE i njegove posljedice postale otvorena i velika javna tema.

Na problem CTE-a prvi je ukazao forenzični patolog, doseljenik iz Nigerije Bennet Omalu, vodeći autopsiju 50-godišnje legende Pittsburgh Steelersa Mikea Webstera poznatog kao Čelični Mike i još osmorice igrača NFL-a. Pred kraj života Webster je bio potpuno dezorijentiran, živeći u zapuštenoj auto-prikolici, gutajući tone tableta protiv bolova i lijepeći otpale zube Super Gluom. Omalu je kod sviju utvrdio vrstu oštećenja mozga do tada viđeno samo u oboljelih od Alzheimera ili demencije u nekih umirovljenih boksača. Neki liječnici kasnije su računali da je Webster tijekom 25-godišnjeg igranja nogometa od srednje škole do kraja profesionalne karijere, pretrpio udaraca u glavu kao da je proživio '25.000 automobilskih nezgoda s lakšim traumama mozga'! O istraživanjima Benneta Omalua pisala je novinarka magazina GQ Jeanne Marie Laskas i kasnije pretočila u knjigu po kojoj je 2015. snimljen izvrstan film 'Concussion' (Potres mozga) u režiji Petera Landesmanna i produkciji Ridleya Scotta.

Pronađu li istraživači Bostonskog sveučilišta dokaze o tragovima CTE-a u Hernandezovom mozgu, a statistike kažu da je to moguće, bivši igrači Patriotsa pridružit će se rastućoj listi bivših profesionalnih nogometaša pogođenih ovom bolesti, ali i popisu oboljelih koji su na sebe digli ruku. Od 94 ispitanih mozgova preminulih bivših igrača, Centar je u 90 njih našao dokaze o toj vrsti oštećenja, pa voditelj kliničkog istraživanja, Robert Stern potvrđuje vezu između određenog tipa udaraca u glavu tijekom igre i razvoja bolesti u kasnijem životu.

U nedavnom istraživanju 40 slučajeva bivših igrača NFL-a, 43 posto je pokazalo znakove ozljede, a rezultati ispitivanja na više od 200.000 pacijenata tijekom proteklih 20 godina objavljeni 2016. u znanstvenom časopisu Canadian Medical Associatrion Journal pokazuje da je broj samoubojstava među pacijentima s učestalim udarcima u glavu tri puta češći od ostale populacije. Do sličnih je zaključaka došlo i dansko istraživanje iz 2001., povezujući učestaliji broj samoubojstava sa 'fizičkim, psihološkim i društvenim posljedicama povrede'.

Zagovornici ovih teorija nabrajaju tragične slučajeve poznatih igrača s potvrđenim CTE-om: 25-godišnji Jovan Belcher, igrač Kansas City Chiefsa, ubio je djevojku i sebi pucao u glavu. Smrt 62-godišnjeg Raya Easterlinga zaključena je kao samoubojstvo, no njegova supruga sudskim putem traži odštetu od NFL-a i pokretanje fonda za igrače poput njezina supruga koji su bili ozljeđeni tijekom aktivne sportske karijere. Igrač Chicago Playersa, 51-godišnji Dave Duersen, upucao se 2011, a ispitivanjem je potvrđeno da je bolovao od CTE-a. Hernandezov slučaj možda je najsličniji onom 41-godišnjeg Lawrencea Phillipsa, osuđenog na dugogodišnju kaznu zbog višestrukog nasilja, a kasnije mu se sudilo za ubojstvo zatvorenika s kojim je dijelio ćeliju. Prije godinu dana on je također nađen mrtav u strogo čuvanoj ćeliji, a obitelj je njegov mozak dala Bostonskom sveučilištu na ispitivanje...

'Treba mnogo istraživanja i dokaza o povezanosti CTE i samoubojstva', izjavljuje u Newsweeku Christopher Nowinski, bivši hrvač i osnivač Zaklade za istraživanje traume mozga u sportaša, pridružujući se onima koji tvrde da je na zaključke o povezanosti utjecalo tisuće medijskih napisa, te da igrači Nacionalne nogometne lige nisu ni manje, ni više skloni samoubojstvu od ostalih ljudi. Samoubojstvo je uvijek posljedica nekoliko čimbenika, ponavlja također Američka zaklada za sprečavanje samoubojstava.

Nakon upornog negiranja opasnosti od oboljenja mozga, NFL je morao priznati znanstvene dokaze i pristati na izvansudsku nagodbu sa 4.500 bivših igrača, jer je bio upoznat sa mogućnošću oboljenja od CTE-a, ali ih je svjesno propustio na to upozoriti. Nekoliko stotina bivših igrača potpisalo je također suglasnost o doniranju mozga za buduća istraživanja.

Slučaj Hernandez također pokazuje da veliki klubovi prilikom kupovanja igrača ne vode računa o privatnom životu njihovih igrača i ponašanju izvan terena.  Hernandez je već u srednjoj školi i na sveučilištu opetovano pokazivao nasilnu prirodu sudjelujući u tučnjavama, čarkama uz korištenje vatrenog oružja i konzumirao drogu. Bivši igrač Chicago Bearsa bio je čak diler droge.

Dokažu li se tragovi CTE-a, obitelj Hernandeza može tužiti NFL za golemu odštetu i barem ga malo iskupiti krivnje za ubojstvo. U tom slučaju također dolazi u pitanje obeštećenje obitelji žrtve, a Hernandezovi mogu tužiti zatvor zbog nedovoljnog nadzora bolesne osobe, pa se slučaj Hernandez po svoj prilici seli u sudnice i u bitku za golemi novac.

Zašto je Hernandez ubio Odina Lloyda bez naoko nikakvog motiva? Neki tvrde da ga je maknuo u afektu jer mu je ovaj zaprijetio da će javno propjevati o njegovu tajnom životu biseksualca. Ali to je tek mutna pretpostavka. 

Nekad super popularni Hernandez umro je u istoj životnoj dobi kada Kurt Cobain, Amy Winehouse, Janis Joplin, Jimi Hendrix i Jim Morrison, ali neće ostati zapamćen kao izvanserijski igrač nego kao hladnokrvni ubojica. I s time vjerojatno nije želio živjeti dalje u četiri zida zatvorske ćelije.

'Sustigao ga je osjećaj krivnje', nagađa njegov prijatelj iz mladosti Mixon Philip. 'Svatko mora živjeti sa samim sobom. Možeš se ponašati kao da ništa nije bilo, ali na kraju ipak ostaješ sam sa svojim srcem i dušom.'