Parlamentarni izbori u Hrvatskoj održat će se vjerojatno u studenom. Bit će to još jedno u nizu poniženja – političkih, ekonomskih i moralnih – koje trpi hrvatsko društvo. Zašto poniženja? Zato što ponuda na hrvatskom političkom tržištu nalikuje na ponudu u sovjetskim trgovinama sedamdesetih godina: nestašice, nekvalitetna roba, nezgrapni dizajn, zastarjela tehnologija, riječju, neupotrebljivi škart. Sovjetski građani su se, za razliku od hrvatskih birača, barem mogli osloniti na šverc i nekako nabaviti traperice, gramofonske ploče, cigarete, vegetu ili najlonske čarape.

Hrvatska, pak, javnost oslanja se na samoobmanu jer za ekonomsku krizu, koju je prouzročila upravo odsutnost kapitalizma, optužuje – kapitalizam. U sličnom nadrealističkom nadahnuću hrvatska javnost nariče nad "podjelama" premda sve relevantne političke stranke o bitnim – takozvanim "nacionalnim", a napose ekonomskim – pitanjima imaju praktično identične stavove.

Ponižavajuće je kada se izbori svode na dvojbu između nesposobnjakovića i nacionalista. Pritom su i nesposobnjakovići zapravo nacionalisti, ili bi, što je još gore, to htjeli biti, a nacionalisti su također nesposobni, osim, dakako, za sâm nacionalizam. Postoje i nekakvi Treći i tko zna koji po redu "putevi" i stranke koje su toliko infantilno nesposobne da izazivaju i veću zapanjenost nego sâm SDP ili su toliko "nacionalno osviještene" da izazivaju još veći strah no što ga je ikada uspio izazvati HDZ. Tu je i trijumvirat Josipović-Linić-Čačić. Oni su – budimo benevolentni – za naše prilike razumni i sposobni ljudi, ali imaju teškoća s definicijom svojeg političkog identiteta, a kao otpadnici od svojih bivših stranaka ne raspolažu financijskom i stranačkom infrastrukturom na koju su navikli.

Treba li ponoviti da su, kada je riječ o ekonomiji, svim političarima umovi okovani postojećom socijalističkom ekonomijom raspodjele u kojoj državno vlasništvo, javni prihodi i javni rashodi uživaju apsolutni prioritet i da taj, i po privredu i po demokraciju poguban sustav, nitko suštinski ne dovodi u pitanje? Rasprava o ekonomskim temama svodi se na to da HDZ optužuje SDP da je upropastio ekonomiju, iako SDP vodi identičnu ekonomsku politiku koju je vodio HDZ, dok SDP tvrdi da je za sve kriv HDZ ali ne nalazi ništa bizarno u činjenici da je učinio sve kako bi sustav koji je naslijedio od HDZ-a ostavio netaknutim.

U takvoj političkoj konstelaciji – koja nalikuje na provincijalnu komediju zabune – predizborna kampanja će biti festival praznoslovlja, jeftinih medijskih i retoričkih trikova, glupih optužbi i povišenih emocija. Dubljim uzrocima ekonomske i društvene krize neće se jamačno baviti nitko, ali će zasigurno biti (srećom neostvarivih) suludih obećanja.

Zašto na hrvatskom političkom tržištu vlada takva jednolična pustoš? Zašto se u Hrvatskoj nije pojavila politička grupa ili stranka koja bi zastupala sadržajnu demokraciju, tržišne i građanske slobode, individualizam, kozmopolitizam, uopće liberalne, racionalne i antifašističke vrijednosti? Nekoliko je mogućih odgovora.

Prvi je da je nedovoljan broj građana zainteresiran za takvo što, odnosno da većina prema liberalnim vrijednostima gaji neprijateljstvo, pa se stoga političke stranke iz pukih pragmatskih razloga drže načela što gluplje tim bolje. Ako je tako, situacija je beznadna jer bez klasičnog političkog centra – napose bez prosvijećenih građana – nema ni demokratskog konzervativizma, ni prave ljevice, pa nema ni racionalne demokracije kao preduvjeta ekonomskog blagostanja.

Drugi odgovor je da u Hrvatskoj zainteresiranost za liberalnu demokraciju i kapitalizam nije beznačajna, ali ih nijedna politička grupa ne želi zastupati. U mentalnom zatočeništvu kratkoročnog politikantstva i ritualnih domoljubnih narativa pripadnici hrvatske političke elite odveć su intelektualno atrofirali za takav iskorak. Nadalje, nemaju hrabrosti zastupati ideje građanskih i tržišnih sloboda u uvjetima dugogodišnje medijske sotonizacije liberalizma i kapitalizma. Naposljetku, svima koji se u Hrvatskoj bave politikom dominacija političkog nacionalizma i ekonomskog socijalizma savršeno odgovara jer im jamči lagodno i bezbrižno vladanje: raspolažu obiljem državnog novca (što je najvažnija poluga političke moći) dok ih nacionalističke dogme štite od sadržajnog oporbenog djelovanja. Takav politički sustav je dugoročno neodrživ iz jednostavnog razloga što će za financiranje državnog socijalizma ponestati kredita a istina će s vremenom neumitno razgraditi nacionalističke dogme. Drugim riječima, politički sustav utemeljen na mitovima i ekonomija koja počiva na raspodjeli raspast će se prije ili kasnije. Nadajmo se da će taj proces biti bezbolan.

Treći odgovor je tjeskoban. Hrvatska je premala zemlja i nema demografski i intelektualni potencijal za kristalizaciju racionalne i odgovorne političke elite. Ipak, Hrvatska je kroz povijest, usprkos oskudnim resursima, uspijevala biti dinamično i kreativno društvo sve dok nacionalistička vladavina nije izazvala civilizacijski diskontinuitet i Hrvatsku svela na zatvorenu i psihološki represivnu provinciju čije obzore su suzili državotvorni mitovi. I neusporedivo veće, naprednije i bogatije društvo slomilo bi se pod onom količinom šovinističkih svinjarija i domoljubnih gluposti koje slamaju Hrvatsku već četvrt stoljeća i a priori demotiviraju razumne i moralne ljude da se posvete vjetrenjačama hrvatske politike.

Kako bilo, hrvatsko društvo je bolesno. Pati od kronične infekcije državom i opsesivno-kompulzivnog domoljublja. Bolest je pogubna za ekonomski metabolizam i demokratsku prisebnost, ali je izlječiva: preobraziti nametnika u svrsishodnu i jeftinu ustanovu koja će – onako kako vodovodna uprava isporučuje vodu – građanima za prihvatljivu cijenu isporučivati pravnu sigurnost i vladavinu prava, a privredi jednostavna i stimulativna pravila po kojima će se igrati tržišna utakmica. No, to je tek moderna, prosvijećena medicina, a pored hrvatskog bolesničkog kreveta umjesto kompetentnih liječnika okupljaju se travari, homeopati, bioenergetičari, tarot-majstori, babe koje se plaše propuha, gnjavatori koji se zalažu za zdravu hranu (što neukusnije tim bolje), protivnici cijepljenja, egzorcisti, oni koji tvrde da bolesnik nikada nije bio zdraviji i oni koji bi, u najboljoj tradiciji negdašnjih medicinskih zabluda, najradije puštali krv.