Baš me zanima kako se oko bilo čega mogu dogovoriti predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, premijer Tihomir Orešković i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko: predsjednica ne čuje dobro, premijer ne razumije dobro, a verbalno izražavanje šefa vladajuće koalicije sve je samo ne dobro. Osnovni uvjeti za uspješnu komunikaciju nisu ispunjeni, pa se ne trebamo ni čuditi što svatko od njih ono što se dogovorilo tumači na svoj način
Predsjednica i premijer dogovorili su novog šefa tajnih službi, sve se odigralo onako kako je željela predsjednica, uporna u namjeri da smijeni Dragana Lozančića, ali zanemarili su tim tim dogovorima jedan detalj – nijedno državno tijelo nije utvrdilo da je Lozančić kršio zakon (u slučaju Podbevšek saborski Odbor za ljudska prava utvrdio je kršenje Ustava i zakona prije nego što je Stipe Mesić potpisao njegovo razrješenje).
Lozančiću ostaje da podnese ostavku i tako omogući predsjednici i premijeru da ga smijene, a mi bismo se trebali pomiriti s još jednom posve političkom smjenom u vrhu sigurnosnog sustava. To što nije ispoštovana demokratska procedura i što se nisu stekli zakonski uvjeti za smjenu očigledno vladajućima nije važno.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović provela je ono što je naumila, ojačala svoju moć i dobro iskoristila premijerovo još uvijek teško snalaženje u hrvatskim političkim igrama. Savez s premijerom Tihomirom Oreškovićem služi joj kao brana od nezajažljivih vladarskih apetita Tomislava Karamarka i izvjesno je kako ona neće uskoro poduzeti više ništa što bi poljuljalo Oreškovićev ionako slabašan politički autoritet. Želi da to bude obostrano ugodna kohabitacija. Sve dok Orešković bude pokušavao učvrstiti svoju poziciju i podizanje rejtinga suprotstavljanjem u javnosti omraženom Karamarku, on je za predsjednicu poželjan saveznik.
Zbog toga je ona odustala i od svojih velikih obećanja kako će tjerati Vladu da radi brže, bolje i efikasnije, da provodi socijalno osjetljive politike, odustala je od organiziranja tribina i skupova na kojima bi se bistrila najbolja rješenja za budućnost Hrvatske. Sjećate se kako je nekad bila spremna 'ući u Vladu i lupiti šakom o stol'?
'Mislim da je ova Vlada nesposobna, ne radi, ne pokazuje dovoljan stupanj brige, razumijevanja i socijalne osjetljivosti za građane', govorila je predsjednica o Vladi Zorana Milanovića. Tražila je konkretne mjere za izlazak iz krize, prijetila prijevremenim izborima ne bude li tih konkretnih mjera, tvrdila je i da je bivša Vlada bezidejna. Obećavala je da će nova vlada, pa ma čija bila, imati kod nje isti tretman jer je ona posvećena dobrobiti hrvatskih građana i općem napretku, a jasan gospodarski program s konkretnim mjerama uvjet je za sve koji misle držati Banske dvore u svojim rukama. Bila su to dobra, uhu ugodna, ali na koncu prazna obećanja.
Vlada Tihomira Oreškovića odlučila je podići cijenu dodatnog zdravstvenog osiguranja koji će najviše pogoditi najugroženije skupine u društvu, napose osiromašene umirovljenike rada, ali šefici države Kolindi Grabar Kitarović nije palo napamet da se jednom riječju osvrne na taj socijalno neosjetljivi potez. Je li poskupljenjem državnog dodatnog zdravstvenog osiguranja pokazan dovoljan 'stupanj brige, razumijevanja i socijalne osjetljivosti za građane'?
U dva i pol mjeseca Vlada Tihomira Oreškovića uputila je u saborsku proceduru dva i pol zakona (vjerojatno neustavna), Hrvatski sabor na prinudnom je odmoru jer novih prijedloga zakona nema. Nisu se do kraja ni ekipirali – nedostaje 30-ak novih pomoćnika ministara, svi šefovi agencija i državnih tvrtki.
Ako će nastaviti ovim ritmom (ne)rada, riješenu kadrovsku križaljku ne možemo očekivati prije Dana antifašističke borbe, a onda će ljeto, kninska Oluja, razbježat će se svi nosioci vlasti po obali na mjesec-dva pa bismo tek najesen mogli vidjeti hoće li išta i kako će raditi. Budući da se političkim kuloarima šire glasine da će najesen aktualna Vlada pasti, mogla bi to biti i prva vlada koju smo imali a da nije napravila baš ništa. Osim velike štete koja nastane gubljenjem vremena i imenovanjem Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture.
Konkretne mjere za izlazak iz krize ni ne naziru se, međutim, ovoga puta predsjednica Kolinda Grabar Kitarović o tome šuti. Ustaške povike na nogometnim utakmicama, za razliku od ostatka građana, ona ne čuje, socijalno neosjetljive mjere ove Vlade ne vidi, a o očigledno lošim odnosima u Vladi RH i izostanku konkretnih mjera gospodarskog oporavka predsjednica šuti.
Za Vladu Tihomira Oreškovića, kojoj se prognozira pad prije isteka mandata i za koju građani misle da, kao i bivša vlada, vodi zemlju u pogrešnom smjeru, predsjednica ima beskrajno razumijevanje i ne nalazi više baš nijedan razlog da priprijeti kako će ući u Banske dvore i lupiti šakom o stol, tražiti od članova Vlade da se saberu. Neće, a možda bi trebala.
