Sukob između njemačkih biskupa i Rima zaoštrio se 2019. osnutkom Sinodalnog puta, čiji naziv potječe od pojma sinoda, odnosno okupljanja svećenika i vjernika koji su oblikovali doktrine ranog kršćanstva. Ta inicijativa odražava široko rasprostranjenu frustraciju vodstvom pape Franje, posebno u sjevernoj Europi, pri čemu njemačka Crkva ima snažan utjecaj i zbog velikih prihoda od crkvenih poreza.

Nadbiskupija u Kölnu objavila je 2015. godine da vrijedi 3,35 milijardi eura, što je čini bogatijom od Vatikana. Cifra je objavljena u sklopu prvog cjelovitog i transparentnog financijskog izvješća te nadbiskupije, nakon što je papa Franjo smijenio biskupa u Limburgu jer je potrošio 31 milijun eura iz tajnih fondova na novu luksuznu rezidenciju.

Desetak godina kasnije, limburški biskup Georg Bätzing, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, poručuje da od Sinodalnog puta odustati neće, unatoč pritisku Vatikana. Po njemu, njemački katolici imaju pravo sudjelovati u oblikovanju svoje vjerske zajednice, a anketa iz 2023. pokazala je da većina njih podržava reforme koje predlaže Sinodalni put, uključujući veće uključivanje žena u crkvu, promjene u svećeničkom celibatu i prihvaćanje LGBTQ+ osoba.

S druge strane, kardinal Rainer Maria Woelki, nadbiskup Kölna koji se u više navrata našao u središtu zanimanja javnosti zbog odnosa prema nizu optužbi na račun svećenstva zbog seksualnog napastovanja, upozorava da njemački biskupi moraju slijediti upute iz Rima i da ne mogu sami donositi odluke koje se tiču cijele crkve. Po njegovom sudu, njemačke crkvene reforme su opasne i mogle bi dovesti do raskola u crkvi.

Od početka svog papinstva, Franjo se suočavao s napadima konzervativaca zabrinutih da je otišao predaleko u pitanjima kao što su homoseksualnost, pobačaj i kapitalizam. Sinodalni put zamjera mu upravo suprotno: da nije dovoljno liberalan, navodi Politico, podsjećajući da je papa ipak uzburkao vjersku hijerarhiju, ne samo u pitanjima seksualnosti nego i ekonomije, imigracije i klimatskih promjena. Otvorio je ured za žene pri Svetoj Stolici, izjavio je da je nebo otvoreno za ateiste, a na pitanje o homoseksualnim svećenicima odgovorio je protupitanjem: 'Tko sam ja da sudim?'. Ipak, značajna deklaracija koja je dopuštala svećeničke blagoslove za istospolne parove razvodnjena je nakon fijaska koji je uključivao vjerska razmišljanja o prirodi orgazma, a nedavno je pod povećalo javnosti dospio i papin homofobni izričaj iza zatvorenih vrata.

Iako je njemačka Katolička crkva osobito osjetljiva na javno mnijenje, kako zbog jedinstvenog načina financiranja, tako i zbog velikog osipanja vjernika - lani su tu crkvu napustila 402.694 člana - ona nije jedina koja organizirano zaziva promjene. Belgijski biskupi u veljači su predstavili vlastiti Sinodalni manifest, pozivajući na mnoge iste reforme kao i Nijemci, iako su bili oprezniji i tražili odobrenje Vatikana na nastavak svog djelovanja.

Da se Nijemci igraju vatrom u svom pogrešnom mišljenju da 2000 godina stara Crkva, sa svojom u osnovi autoritarnom hijerarhijom, ikada može funkcionirati kao moderna demokracija, upozorio je papin bliski saveznik, kardinal Jean-Claude Hollerich. 'Pogrešno su protumačili papu, papa nije liberalan', rekao je Hollerich za Politico, dodajući da je njemačka Crkva žrtva 'agresivnog lobiranja' i polarizacije kulturnog rata u stilu SAD-a. Takvo politikantstvo, mračno je dodao, 'razara jedinstvo Crkve'.

Ipak, čini se da su Nijemci na Sinodalnom putu bez povratka i da nezadovoljstvo opasno ključa upravo u kolijevci negdašnje protestantske reformacije. Čak i ako Sveta Stolica pokuša obuzdati njihove napore, rekao je Thomas Söding, potpredsjednik Središnjeg odbora za njemačke katolike, Crkva je sada previše rascjepkana da bi ih unedogled onemogućavala. 'Oni bi htjeli imati kontrolu iz centra - ali nemaju ovu kontrolu', rekao je, zaključujući da je papin neuspjeh da donese bilo kakvu značajnu promjenu ostavio Crkvu arhaičnom, prisiljavajući Nijemce da pokušaju koračati vlastitim putem.

Grünfelder: Papa nosi svoj dio odgovornosti

Ugledna povjesničarka i teologinja Anna Maria Grünfelder tumači za tportal da sukob njemačkih katolika i Vatikan nije jedini znak upozorenja da je odnos između pape Franje i dobrog dijela osviještenih i zauzetih vjernika duboko poremećen, za što upravo papa nosi svoj dio odgovornosti.

Podsjeća da uz njemačke katolike, angažirane u sinodalnim savjetovanjima i tijelima, stoji i dobar dio katolika u državama Beneluxa sa svojim pastirima, ali i vjerničko tijelo u drugim srednjoeuropskim, uglavno njemačkogovornim zemljama. Također, prije neka dva mjeseca, skupina rimskih svećenika izašla je u javnost s ljutitim apelom, pitajući dokle se 'Vatikan' još misli ustezati i umjesto reformi servirati najave po principu 'korak naprijed, nazad dva'.

'Poslije završetka konklava 13.veljače 2013. godine pročulo se da su se kardinali opredijelili za Bergoglija kao Franju jer su htjeli izabrati papu za reforme, konkretno, za reformu Rimske kurije, u kojoj je nakon pontifikata pape Benedikta XVI. ostalo netaknuto ono što je trebalo obnoviti - strukturalno, personalno, financijski - još od Ivana Pavla II. Doktrinalnu reformu nije nitko spomenuo, a upravo u tom segmentu, zapravo u biti, srži, suštini Katoličke crkve, u smislu novog promišljanja i prilagođavanja evanđeoske poruke suvremenom svijetu, sve je ostalo kao što je bilo', ističe Grünfelder.

Dodaje da je papa, doduše, u svojim obraćanjima vjernicima izustio mnogo toga što je neke iznenadilo, a mnoge oduševilo – napose njegove poticaje samoj Crkvi da se jasno opredijeli i stavi uz bok siromašnima, diskriminiranima, da i sa homoseksualcima, transrodnima, nevjernicima, migrantima itd. postupa kao sebi i vjernicima jednakima.

'U svetačkom žaru znao je nerijetko izustiti prijedloge i primjedbe zbog kojih su diplomati, znanstvenici, političari, ali i kanonisti, teolozi raznih disciplina klimali glavama i dizali obrve. Naročito osjetljive teme, vezane uz ljudsku seksualnost, o očuvanju okoliša, o ekonomskoj etici, migracijama... papa Franjo formulirao je kao nevezane, spontane 'upadice', ali na doktrinalnoj razini takve teme nisu bile na tapeti za obvezatno naučavanje. Papa Franjo je vrhovni učitelj po pitanjima vjere i morala; kao takav, on nije ni dužan balansirati između konzervativnih i progresivnih snaga unutar crkve', napominje Grünfelder, dodajući da to papa radi jedino 'radi mira u kući'.

Papa je svojedobno rekao da je Vatikan posljednja apsolutistička monarhija u svijetu i da to treba hitno promijeniti, no takve promjene nema, konstatira povjesničarka i teologinja.

'Njemački biskupi obranom svojega Sinodalnog puta zapravo brane slobodu savjesti svojih vjernika i svih vjernika svijeta. Papa se sam mogao uvjeriti već toliko puta da su putevi u globalnoj Crkvi toliko različiti, da je tempo razvitka misli, da su potrebe u raznim mjesnim crkvama toliko različite da je naprosto nemoguće i nerealno sve svesti na zajednički nazivnik: ono što Rim dekretira, mora se poštivati gdje god se nađe i jedan katolik', kaže Grünfelder.

Napominje pritom da je Armenska apostolska crkva sa svojim patrijarhom u jednom od posljednjih dokumenata Vatikanskog dikasterija za jedinstvo kršćana podsjetila Vatikan da je u prvim kršćanskim stoljećima pluralnost crkava prema njihovim geografskim i etničkim osobitostima bila ne samo prihvaćena, nego potrebna. Crkva se razvijala kao zajednica bez zajedničkog pravnog i upravnog sustava.

'Zato Armenci ne vide zašto se današnja Crkva ne bi mogla vratiti pluralizmu centara. Čak bi se crkve već sada mogle preusmjeriti na sinodalno vođenje i funkcioniranje, bez obzira na to što još ne postoji puno jedinstvo. Sinodalnost u cijeloj Crkvi! Ali to je Vatikanu očito 'horribile dictu' ('strašno je i reći')', ističe Grünfelder.

Za pitanje gubi li papa kontrolu kaže da nije na mjestu, jednostavno zato što 'on stvarno nije nikad imao kontrolu nad ljudima'.

'Pape su davale spaljivati heretike, u Novome vijeku kažnjavali su neposlušne teologe ušutkivanjem i izopćenjem, ali nisu nikada uspjeli suzbiti do kraja prosvjedne glasove. Mogu ušutkavati koliko god žele – glasovi pobune uvijek će nadjačiti njih i sve 'diktatore savjesti', navodi Grünfelder, dodajući da je šizma (raskol) unutar Crkve već na djelu između onih kojih misle provoditi diktaturu i onih koji se ne pokoravaju.

'Šizma se ne događa toliko dramatično kao 1054., kad su se papa i patrijarh međusobno izopćili i proklinjali, nije se dogodilo da netko spali vatikanske dokumente, poput Martina Luthera koji je 1520. javno spalio papinsku bulu kojom mu je zaprijetila ekskomunikacija. No može se povući paralela s velikom šizmom Crkve Zapada (1378 -1417) zbog političkih i crkvenih sukoba, kad su se birali istovremeno pape po strankama i pretenzijama, zbog dubokog razdora unutar Katoličke crkve i velikog nezadovoljstva u puku, pa je tako Sveta Katarina Sienska jednom papi odrješito očitavala katalog njegovih grijeha. I tada su se digli vjernički glasovi, a šizma se danas očituje tihim egzodusom upravo najosviještenijih i najzauzetijih vjernika i vjernika iz Crkve. U tom smislu možemo reći da je šizma na djelu – što će potpisati i pastoralni teolozi, koji odanost Crkvi ne čitaju iz masovnih vjerskih manifestacija, nego iz djela u praktičnom, svakodnevnom životu', zaključje Anna Maria Grünfelder.