Kada je prije pet godina čuvena zlikovka Katrina prohujala New Orleansom, nije za sobom ostavila samo plijesan i pustoš u gradu duhova, nego je otvorila i mnoga politička pitanja: je li se moglo išta učiniti da se razmjeri katastrofalne poplave smanje i, ako jest, kome je i zašto bilo u interesu da se to ne učini. Razmjere luđenja prirode ne možemo predvidjeti, a i događa se svuda po svijetu, pa bi možda sve skupa ostalo stvar samo američke unutarnje politike i njihova privatna katastrofa, da se ne radi o New Orleansu, sjecištu kulturnih baština i kolijevki glazbe kakvu danas poznajemo.

Čak i ako nikada niste bili tamo, a pasionirani ste ljubitelj muzike, New Orleans jednostavno morate voljeti, kao što se voli Sarajevo koji mu je na svojevrstan način balkanski kulturni pandan-grad. Tako je valjda nekako razmišljao David Simon iz Washingtona kada je odlučio oslikati fresku postkatrinskog New Orleansa u kojemu se rijetki povratnici za opstanak u svome gradu bore protiv korumpiranog sistema, tromog pravosuđa, kriminala, agresivne i frustrirane policije kao da im materijalne posljedice same poplave nisu dovoljno frustrirajući izazovi. Kako drukčije prikazati jedan od najstarijih američkih gradova nego kroz vizuru raznorodnih muzičara u najmuzičkijem svjetskom kvartu pod imenom Treme, i kuhara čija je čuvena kuhinja cajun, baš kao i glazba, predstavlja samu paradigmu baštinjenja multikulturalne indijanske, afroameričke, španjolske i francuske tradicije.

Jedan od najboljih soundtracka svih vremena

Angažman Wendalla Pierca (Bunk iz 'The Wirea') u 'Tremeu' nije nimalo slučajan; osim neosporne glumačke kvalitete, čovjek je iz New Orleansa i, naravno, svira trombon, a u poplavi je ostao bez rodne kuće i ognjišta, pa je kao takav sigurno idealan za utjelovljenje jednog od glavnih likova, trombonista Antoinea Batistea. No i drugi glumci predstavljaju zanimljiv odabir, jer je prava rijetkost na filmu vidjeti muzičke interpretacije samih likova (izuzev Dr. Housea), a u 'Tremeu' je to prije pravilo nego iznimka. Soundtrack serije, koji samo što nije izišao, već je unaprijed proglašen jednim od najboljih svih vremena, što nije ni čudno budući da samo prva sezona serije sadrži oko 18 sati muzike iz koje neće biti nimalo jednostavno napraviti odabir od dvadesetak pjesama koje će predstavljati Treme.

Iako dixieland sam po sebi zvuči veselo i tjera na ples, unatoč tome što uz ragtime i puhačku tradiciju ujedinjuje i elemente jazza i bluesa, nezaobilazan je u gotovo svim aspektima neworleanske svakodnevice - na vrtnim zabavama, klubovima, gradskim ulicama, jendako kao i na sahranama, pa Simon gotovo neprekidnom glazbom u svakoj

sceni serije stvara kontrapunkt tužnim malim sudbinama likova koje se stapaju u jednu veliku tužnu sudbinu zaboravljenog grada i tako majstorski čini recepciju priče manje uznemirujućom senzacijom.

Slušajući muziku iz serije, neupućeni bi mogao pomisliti da je 'Treme' lagana melodrama za razbibrigu, no ona to nikako nije, unatoč mjestimično duhovitom i zabavnom scenariju. 'Treme' je zapravo teška drama o sistematskom zatiranju kulture koje je postalo osnovno obilježje liberalno-kapitalističke filozofije življenja i o ljudskoj potrebi da tu destrukcija osujeti. 'Treme' je istovremeno ljubavno pismo New Orleansu, šamarčina Bushovoj zloj i destruktivnoj administraciji i apologija optimizmu u kojoj sam grad figurira kao živo biće, kao suvremeni Candide postmodernog društva.

'Treme' je serija koju hitno morate pogledati.