Nije sasvim jasno u čemu je kunst s ovom najnovijom aferom oko hrvatskih obavještajnih službi. Jedino se vidi da Ivo Josipović i SDP optužuju Tomislava Karamarka da je ugrozio sigurnosni sustav zemlje primajući u službu obavještajce bez sigurnosne provjere. No Josipović ne odbacuje mogućnost da toga i danas ima, za što Karamarko više ne može biti odgovoran jer ga tamo više nema, ali može i jeste odgovoran on sam, jer je ta služba u njegovoj nadležnosti. Dakle, nisu tu raščišćene neke elementarne činjenice, a nisu ni pravila igre. Jer, ako se Karamarko vadi da nije osobno provodio spomenute provjere, time daje ispričnicu i Josipovića koji također osobno ne upravlja obavještajnim sustavom.

Ali, ako Josipović okrivljuje Karamarka da je, bez obzira što sam nije radio te provjere, 'morao znati' kako se one provode, to vrijedi i za njega. I on mora znati. Dakle, nema tu prave afere, od koje ćemo biti išta pametniji nego što smo prije bili. Pa, zašto je onda Josipović napao ‘obavještano podzemlje’ HDZ-a i čak izrazio sućut ‘poštenim’ članovima HDZ-a što im je na čelu ovakvo ‘društvo’? E, tu već ima štofa za dobru, uvjerljivu priču, kao što ga ima i za Karamarka i za šefa SDP-a Zorana Milanovića. Oni koji se sprdaju s Josipovićem nazivajući ga ‘lignjom’ ispuštaju iz voda baš ovakve trenutke kada se on pretvara u goropadnog oktopoda.

To se događa posebno kada netko dirne u ono što on smatra ‘dotom’ koju je donio Hrvatskoj svojim dolaskom na Pantovčak, a to je – njegova navodna pravdoljubivost. O da, ima i drukčijih napada na njega, od kojih neki izlaze iz okvira civiliziranog, kao kada ga je nedavno HDZ-ova partijska ćelija u Omišu nazvala ‘đubretom’, i to uz Karamarkov blagoslov. Na to je s pravom ljutito reagirao. Ali, ipak ne toliko ljutito kao kada su ga zatim iz najveće opozicijske stranke optužili zbog afera oko ZAMP-a, Komercijalne banke, štedionice ‘Zlatica’.., iako su neke od tih optužbi vraški ozbiljne i uvjerljive. No Josipović na takve optužbe nikada ne daje suvisao odgovor, nego uzvraća redenikom teških riječi, a ponekad (tjednik ‘Novosti’) i neskrivenih administrativnih prijetnji.

Ne diraj predsjednika dok spava

To znači da imamo predsjednika koji funkcionira, ispričavam se na malo grubljoj usporedbi, kao nož ‘skakavac’. Čim netko dovede u pitanje crno na bijelom njegovu ‘novu pravednost’ aktivira se patent otvarač njegove povrijeđene taštine i tada nije najbolje mjesto na svijetu naći se u njegovoj blizini. Ovo možda ne bi bio preveliki problem kada i na drugim dvjema najviših funkcija u zemlji, a to su predsjednik Vlade i predsjednik najveće opozicijske stranke, ne bismo imali ljude sličnih karakternih i drugih falinki. Zoran Milanović također je, malone pa egominajačko otjelovljenje sujetnog čovjeka koji ne vadi nos iz oblaka, a izgleda da i Tomislav Karamarko pokušava slijediti taj karakterni model, mada njega ipak dominantno obilježava nešto drugo – pustošeće odsustvo i najmanjeg političkog talenta.

Kada njih trojicu poredaš jednog pored drugog uhvati te pomalo strah. Ova zemlja već je dovoljno unesrećena potpuno promašenim modelom ‘tranzicije’, koja je dosad besprijekorno osiguravala samo tranzit iz lošeg u gore. A sada su se pojavili još i ova tri mušketira zahrđalih mačeva, koji nisu u stanju pobijediti ni vlastitu taštinu i političku potkapacitiranost, pa je iluzorno od njih nešto očekivati. Spomenuti primjer to rječito govori. Dok zemlja već petu-šestu godinu gazi blato recesije, oni klešu sami sebi spomenike u mutnim aferama, punim sumnjivih domoljubnih prodika, u kojima je jedino jasno da žele prebaciti odgovornost jedan na drugoga. Sve to pod šifrom ‘ne miješati se u svoj posao’, koja je postala univerzalni moto u vrhovima političke vlasti.

Žrtvovanje dežurnog jarca

Ovih dana otpravljen je s funkcije glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, kobajagi uz pohvale, ali zapravo uz stare Milanovićeve zamjerke da je bio nedovoljno energičan i da je kalkulirao s početkom istraga protiv raznih oblika mirnodopskog i ratnog kriminala. Kakva papazjanija! Jest da je Bajić kalkulirao, ali tko je više kalkulirao od velikih političkih stranaka, ponajprije HDZ-a ali i SDP-a, na kojima je bilo da stvore političku klimu za progon kriminala. Ali, oni su s time godinama otezali i odugovlačili barem koliko je odugovlačio i Bajić, a zapravo još više. I kamo sreće da je to sve, ali nije. Još je gore, najgore što se dobar dio spomenutog kriminala ne bi se ni dogodio da ga vladajuće stranke nisu poduprle ekstra-sumnjivim zakonima (privatizacija) ili poticanjem međuetničke zazornosti i omraze (ratni zločini).

Ali, eto, kriv je samo Bajić! Ispada da je sve umijeće hrvatskih političara u tome da zgrabe za rogove nekog žrtvenog jarca koji će umjesto njih primati batine, a oni će mirno nastaviti laštiti svoje biste. Tako je i Karamarko nakon nedavnog osnutka Saveza za Hrvatsku, nazvao stranke koje se okupile oko Glavaša ‘ekstremnim’, što one sigurno i jesu. Ali, ne toliko kao društvo koje se okupilo oko Karamarka na spomenutom sijelu u Omišu, gdje se osim nabacivanja đubretom na Josipovića čuo i poziv da se svu tu ‘jugokomunističku’ bratiju pobaca u jame. Taj zbunjeni čovjek koji odnose HDZ-a s radikalnom desnicom i Crkvom gradi tako da im podilazi – dosad je uvijek bilo obratno – sasvim je izgubio kompas i više nitko ne zna gdje šef HDZ-a vodi svoju stranku.

U svakom slučaju, incident u Omišu ne izgleda nimalo slučajno, pa stranka koja je pod Tuđmanom ‘stvorila’ Hrvatsku sada izgleda pripremljenija za njeno rasulo. Možda bi se ovo moglo podnijeti da preostala dva mušketira dobro funkcioniraju, ali, žalibože, ne funkcioniraju.