Nazarbajev je rođen u Čemolganu, nedaleko od današnje prijestolnice Astane, prije nepunih 79 godina u obitelji sluge lokalnog ruskog plemstva koje je izgnano poslije uspostave sovjetske republike. Nakon što je započela prisilna kolektivizacija Nazarbajevi odlaze u planine te se poput predaka vraćaju nomadskom životu u nepreglednim stepama istočnog Kazahstana.

Tijekom Drugog svjetskog rata otac budućeg predsjednika, Abiš, za razliku od ostalih sunarodnjaka, uspješno izbjegava odlazak na bojišnicu zbog ozljeda ruke koje je zadobio u požaru. Poslije završetka rata obitelj se vraća u Čemolgan, a Nursultan polazi u školu u kojoj se prvi put susreće s ruskim jezikom. Kao odličan đak dobiva preporuke za internat u Keskelenu, nedaleko od Alma Ate, tadašnje kazahstanske prijestolnice.

Nakon završene srednje škole Nazarbajev postaje stipendist željezare u Karagandi, a potom se zapošljava u čeličani u ukrajinskom Dnjipru. Kasnije je govorio kako je pored visokih peći zarađivao dobru plaću radeći 'nevjerojatno težak i opasan' posao. U čeličanama se susreće s politikom te se u dobi od 22 godine pridružuje Komunističkoj partiji, vrlo brzo postavši istaknuti član Komunističke lige mladih.

Partijski potencijal

Partija prepoznaje njegov potencijal te ga šalje na Politehnički fakultet u Karagandi, a usporedo sa studijem politički se angažira te postaje partijski tajnik lokalnog metalurškog kombinata. U to vrijeme postaje tipičan sovjetski birokrat koji se bavio pravnim dokumentima, logističkim problemima i industrijskim sporovima na svakodnevnoj bazi, kao i sastancima radnika tijekom kojih su se rješavala pojedinačna pitanja. Kasnije je zapisao zapažanje da su 'središnja raspodjela kapitalnih ulaganja i preraspodjela sredstava značile kako je infrastruktura loša, radnici demoralizirani i preopterećeni, a postavljeni ciljevi nerealni'. Upravo je problem svoje čeličane vidio kao mikrokozmos problema Sovjetskog Saveza kao cjeline.

>>> Kraj jedne ere: Predsjednik Kazahstana nakon gotovo 30 godina odlazi s vlasti

Sredinom 1980-ih godina Nazarbajev je postavši predsjedajući Vijeća ministara sovjetske republike Kazahstan lansiran u orbitu visoke sovjetske politike te nailazi i na prve ozbiljne unutarstranačke političke okršaje. Na 16. sjednici Komunističke partije Kazahstana u siječnju 1986. Nazarbajev je zbog pasivnosti kritizirao Askara Kunajeva, šefa republičke Akademije znanosti. Upućena kritika nije se sviđala Askarovu bratu Dinmukamedu Kunajevu, prvom tajniku republičke partije, te je u Moskvi zatražio njegovu smjenu.

Budući predsjednik ne miruje te priprema protuakciju u kojoj pokreće kampanju za suparnikovu smjenu i vlastito promaknuće, u čemu i uspijeva, ali tek tri godine kasnije, nakon što je Mihail Gorbačov u Kazahstan poslao svog sunarodnjaka Genadija Kolbina kako bi primirio unutarstranački sukob koji je podsjećao na drevne klanovske zavade.

Sumrak Sovjeta

Nakon odlaska Kolbina, Nazarbajev konačno 22. lipnja 1989., u sumrak Sovjetskog Saveza, postaje šef kazahstanskog ogranka jedine dopuštene stranke, a pola godine kasnije i predsjednik kazahstanskog Vrhovnog sovjeta, što je ekvivalent predsjedniku republike. U pokušaju državnog udara u kolovozu 1991. podržava Borisa Jeljcina, a Mihail Gorbačov pri kratkotrajnom povratku na vlast nakon puča poziva ga da razmotri poziciju potpredsjednika projekta nove unije koju bi posljednji sovjetski predsjednik oformio s Rusijom, Armenijom, Bjelorusijom i centralnoazijskim sovjetskim republikama.

Iako zabrinut za budućnost bliskih gospodarskih veza Rusije i Kazahstana, Nazarbajev odbija taj poziv i pokreće prve predsjedničke izbore u zemlji. Na izborima održanim 1. prosinca 1991. jedini je kandidat te glatko osvaja 91,5 posto glasova. Dvadeset dana kasnije potpisuje Protokol iz Alma Ate te uvodi Kazahstan u Zajednicu Neovisnih Država.

Tim potezom zacementirao je svoju poziciju za idućih 30 godina, kupujući pritom stabilnost i podršku sunarodnjaka, ali i prijateljstvo sa Zapadom i Rusijom, neiscrpnim bogatstvima ispod površine Kazahstana, za koje se kaže kako sadrži sve kemijske elemente iz periodnog sustava.

Truplo kao upozorenje

No održavanje predsjedničke pozicije u zemlji, koja se u rekordnom roku prometnula u jednog od najsnažnijih gospodarskih tigrova srednje Azije, vrlo brzo je zasjenjeno sve većim brojem optužbi za korupciju i nepotizam unutar najbližeg Nazarbajevljeva kruga koji sve više podsjeća na klan.

Američki mediji 1999. godine otkrivaju kako je Nazarbajev na račune u švicarskim bankama položio 8,5 milijardi dolara državnog novca pa on brže-bolje uspijeva progurati parlamentarni zakon kojim mu je odobren pravni imunitet koji je, kao i mnogi drugi novi zakoni, osmišljen isključivo radi legaliziranja pranja novca.

O Nazarbajevu pišu i lokalne novine, među kojima i oporbena Republika, koja 2002. izvještava kako je predsjednik zamračio milijune dolara državnog prihoda od nafte pa autorici teksta na vrata ureda stiže truplo psa, uz poruku kako 'drugi put neće biti upozorenja'. Odsječenu pseću glavu na ulaznim vratima dobivaju i drugi kritički raspoloženi novinari.

Bolat kao Borat

Oporbeni mediji učestalo spominju i uglavnom neuspješne poslovne egzibicije predsjednikova brata Bolata, pri čemu ga ne propuštaju uspoređivati s Boratom, fiktivnim satiričnim likom s problemom nerazumijevanja osnovnih civilizacijskih dosega koji prikazuje Kazahstan kao potpuno zaostalu državu.

Groteskna satira britanskog komičara Sache Barona Cohena tek je jedna od predrasuda o nazadnosti jer je Kazahstan na temeljima mineralnih bogatstava procvao u posljednjih petnaestak godina, a njegovi gradovi sve više podsjećaju na oblakoder Dubai. Upravo je gospodarski procvat jamac stabilnosti, ali i ogromne Nazarbajevljeve popularnosti, stoga ne čudi to da je na posljednjim izborima osvojio nevjerojatnih 97,7 posto glasova.

Nazarbajevu se ne mogu ne priznati i postignuća na međureligijskom i međuetničkom planu suradnje, što koristi za privlačenje talenata koji mogu pomoći u gospodarskom rastu Kazahstana s ciljem da postane 'stepskim Singapurom'. Pritom mu nije teško poći na hadž u Meku, čime partnerima i investitorima iz arapskih zemalja dokazuje kako nije zaboravio na islam kao važnu spojnu komponentu.

Kult ličnosti

Za razliku od krajnje bizarnih postsovjetskih autokrata, Nazarbajev se koliko-toliko trudio ne privlačiti pažnju Zapada po pitanju kulta ličnosti, ali se ipak zadovoljio ponekim beneficijama koje donosi samovlast, poput svog lika na novčanicama ili zlatnim odljevom ruke na vrhu nebodera koji stanovnici Astane zbog oblika lizalice ispod glasa nazivaju Chupa Chups. Pri projektiranju tih egzotičnih spomenika vlastitoj vladavini Nazarbajev ne štedi novca pa je tako arhitektonska veličina poput Normana Fostera postala državni arhitekt broj jedan.

Na njegovu inicijativu upravo je Astana 1997. godine postala novim glavnim gradom. Donedavno gotovo kažnjenička kolonija na pragu Sibira, koja se zvala Akmola (Bijela smrt), danas je primjer futurističkog urbanizma te u čijim šoping-centrima možete pronaći umjetne plaže posute pijeskom uvezenim s Maldiva.

Kako bi odagnao bilo kakve poveznice s ostalim slabije uspješnim 'stanovima' (država graniči s Uzbekistanom, Turkmenistanom i Kirgistanom) i time privukao što veći broj ulagača, Nazarbajev je čak predložio promjenu imena države, ali je odustao od toga, poručivši da o tome jedino može odlučiti narod.

Nazarbajev nije bio toliko velikodušan u prosincu 2011. godine, kada je brutalno ugušio pobunu u gradu Žanaozenu koja je izbila na Dan neovisnosti. U sukobima sa snagama sigurnosti poginulo je 15 ljudi, a stotine su ranjene. Pobuna se počela širiti, no vrlo brzo je utihnula, zasjenjena novim gospodarskim uspjesima, po čemu će i Nazarbajevljeva era ponajviše ostati upamćena.

Nasljednica

Dobro upućeni poznavatelji prilika u Kazahstanu smatraju kako bi Nazarbajeva mogla naslijediti Dariga, jedna od tri kćeri iz braka s ekonomisticom Sarom. Dariga je već neko vrijeme parlamentarna zastupnica te ima stranku Asar (Svi zajedno), blisku vladajućem Otanu (Domovina), i nalazi se na čelu najveće medijske kuće u državi. Doktorica je povijesti, a bivši joj je suprug Rakat Alijev, nekadašnji veleposlanik u Austriji, u kojoj je za Kazahstan važno sjedište Međunarodne agencije za atomsku energiju, ali i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), s kojom Astana održava čvrste odnose.

Alijev je pak psihopat koji je prije samoubojstva u bečkom zatvoru tijekom 90-ih godina mučio i ubijao protivnike, među kojima su i dvojica tjelohranitelja bivšeg kazahstanskog premijera Akežana Kažegeldina, kojeg je optužio za pokušaj puča. Odgovoran je i za ubojstvo oporbenog čelnika Altinbeka Sarsenbajeva te televizijske voditeljice Anastazije Novikove. Sve je optužbe odbacio govoreći kako se radi o političkom progonu koji je uslijedio nakon što ga je Nazarbajev optužio za pokušaj prevrata.

Slikovit je i njihov sin Nurali, čije se ime spominje u aferi Panamski dokumenti, a kojem je djed Nursultan za vjenčanje poklonio nastup američkog repera Kanyea Westa, plativši ga tri milijuna petrodolara, kojih ne nedostaje u državnoj blagajni.