Što se dogodilo s Veljkom Stojakovićem nakon što je priveden na ispitivanje kod pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a, koji su sami sebe nazivali 'merčepovcima' te kako je uopće izgledala zapovjedna linija u toj postrojbi, Sud je nastojao utvrditi iz iskaza današnjih troje svjedoka.

Veljko Stojaković otišao je u svojem automobilu početkom studenoga 1991. sa susjedom Nedjeljkom Pečekom pogledati svoju razrušenu vikendicu u selu Bujavica, a po povratku su zaustavljeni nakon čega se Stojakoviću gubi trag, kazala je njegova supruga Slavica Stojaković, dodavši da ga je, baš kao i njihova djeca, bezuspješno tražila, ali nitko joj ništa ni formalno, niti neformalno nije znao išta točno reći. Saznala je tek od jednog mlađeg čovjeka u teritorijalnoj obrani da joj je suprug najvjerojatnije završio u Pakračkoj poljani, nakon čega im je kad su ga djeca tamo išla tražiti, jedan drugi čovjek zbog toga ljut rekao 'možemo i vas zatvoriti'. Kasnije su početkom siječnja u Zagrebu u Đorđićevoj nakon ekshumacije samo dobili njegove ključeve i naočale te im je rečeno da je smrt nastupila između 9. i 10. studenoga i to je sve, kazala je Slavica Stojaković

Nedjeljko Peček, inače pripadnik 56. bojne, kazao je da su po povratku iz Bujavice zaustavljeni, premda je ustvrdio da ne zna zašto, na kontrolnom punktu i obojica odvedeni na zasebno ispitivanje u privatnu kuću u kojoj je bilo zapovjedništvo 56. bojne k časniku za sigurnost Saši Antiću. Peček je kazao da je on nakon nekoliko sati pušten i da je pričekao svojeg zapovjednika Đuru Jonaša te se potom vratio u svoju postrojbu. Pitao je što je bilo sa Stojakovićem na što mu je Jonaš usput kazao kako ga je shvatio da o tome treba odlučiti Antić, koji mu se ranije sam bio predstavio kao časnik za sigurnost Merčepove postrojbe. S pripadnicima koje su se pripadnici 56. bojne zajedno držali, surađivali i izmjenjivali na položajima, kazao je Peček. Dodao je da je 56. bojna bila dio Hrvatske vojske te da su na odorama nosili oznake ZNG-a, a da misli da je Merčepova postrojba bila rezervni sastav policije, ali ne sjeća se oznaka na njihovim odorama. Kazao je i da se kasnije i kod svojih iz 56. bojne i kod Merčepovih raspitivao o Stojakoviću, ali da mu nitko nije znao reći što se s njim dogodilo, a Antića nije više vidio

Pečekov zapovjednik Đuro Jonaš kasnije je u svojem iskazu objasnio da su Peček i Stojaković zaustavljeni i privedeni na ispitivanje, jer Stojaković zbog strogih pravila kao civil uopće nije smio ići do Bujavice nedugo nakon oslobađanja jer je bila u ratnoj zoni i bez javljanja tamo nitko nije smio ići. Zašto onda nisu bili zaustavljeni već pri dolasku, a ne u povratku, nije točno znao reći, već je to nazvao propustom pripadnika svoje postrojbe, ali nije ih kaznio jer, kako je rekao, tada nije ni znao da se to dogodilo po povratku, nego je mislio da su odmah zaustavljeni.

Pretpostavlja da možda vojnici, kad su vidjeli u automobilu Pečeka, nisu to smatrali spornim pa su ih pustili i tako napravili propust jer je trebalo svakoga zaustaviti, a za Pečeka je kazao da mu se kad su ih doveli na ispitivanje učinio pod utjecajem alkohola pa da je zato neoprezno odveo Stojakovića da vidi razrušenu vikendicu. Doduše, nije se mogao sjetiti je li se Peček kasnije raspitivao o Stojakoviću; misli da nije, a kazao je da je imao bilježnicu u koju je sve bio zapisivao, ali dok je bio ranjen, ona je nestala

Jonaš, inače profesionalni vojnik bivše JNA, potvrdio je da je Saša Antić Stojakovića odveo dalje na ispitivanje, a on ga nije pitao što je dalje bilo jer se, kako je kazao, 'znalo i prije i tada da se SIS-ovce previše ne pita'. Kazao je da su pripadnici 56. bojne u početku bili sami na tom području, a onda su došli 'merčepovci' kao rezervna postrojba MUP-a, naime, koncem '91. primio je Nikolu Rukavinu i Muniba Suljića, čijeg se imena nije mogao sjetiti te je s njima dogovorena i suradnja ako bude zarobljenika, a kao osoba za kontakt određen je Saša Antić iz pričuvnog sastava MUP-a kod kojega je zato i doveden Stojaković, kazao je Jonaš.

Potvrdio je da je vidio i komunicirao s Tomislavom Merčepom, za kojega je bio čuo da je važan i da je bio savjetnik ministra unutarnjih poslova i mislio je da mu se može obratiti za pomoć u naoružanju i logistici pa se tako sastao dvaput s njim u to vrijeme i jednom je dobio 20 automatskih pušaka te je Zvonko Zakošek određen kao čovjek za logistiku, a ranjenog Merčepa kasnije je posjetio u bolnici te su se opet vidjeli tek 1992. ili 1993. godine. Kazao je da su se 'merčepovci' međusobno tako zvali te da mu se Rukavina predstavio kao njihov zapovjednik, a da su Merčepa, za kojega zna da nije bio zapovjednik, pripadnici tog pričuvnog sastava obožavali i doživljavali kao čovjeka koji im je bio moralni oslonac i kao jedinoga kome mogu vjerovati. S njim su imali poseban odnos, a zvali su ga 'šef' i 'Merčep', a i Jonaš je sam kazao da je Tuđman bio bog, a Merčep šef.

Za Rukavinu je Jonaš kazao da mu se nije činio kao profesionalni vojnik, ali vidjelo se da ima iskustva, a i Rukavina mu je sam rekao da su njegovi borci bili na gospićkom i vukovarskom ratištu.  Suljića je Jonaš nazvao 'šalabajzerom' objasnivši da mu se činio kao čovjek na kojega se ne možete osloniti, nego koji samo puno priča, nema mira i nije od velike koristi, a nije znao koju funkciju uopće ima. Doduše, Jonaš je kazao da se njemu izvana činilo da u toj postrojbi nije definirana zapovjedna linija, a nije znao ni po čijoj je zapovijedi ta postrojba MUP-a uopće došla tamo, jer pisane zapovijedi nije vidio. No to je bilo normalno u ono vrijeme stvaranja Hrvatske vojske, zaključio je Jonaš, čijim je ispitivanjem završeno današnje ročište, a suđenje se nastavlja u četvrtak ispitivanjem novih svjedoka.