Zašto je devedesetih godina u Hrvatskoj došlo do gašenja mnogih industrijskih poduzeća, o čemu se danas u javnosti govori kao o fatalnoj grešci? Zašto je pretvorba društvenog vlasništva, odnosno njegova privatizacija, provedena upravo onako kako je provedena?

Neovisno o tome kako je provedena, odnosno čak i da je provedena na politički, ekonomski i moralno optimalan način, neka industrijska poduzeća ne bi preživjela tranziciju iz socijalizma u kapitalizam jednostavno zato što su bila osnovana iz pukih političkih razloga bez ikakve racionalne ekonomske računice. Ipak, čini se nevjerojatnim da značajan dio danas ugašenog hrvatskog industrijskog potencijala nije imao baš nikakvu perspektivu.

Okolnosti u kojima se pretvorba zbivala opće su poznate. Koncepcija društvenog vlasništva bila je svojevrsni pravni paradoks koji je postao neodrživ napuštanjem socijalizma (koje je započelo, ne zaboravimo, već 1989. mjerama tadašnje savezne vlade). Možda još veći paradoks bio je trenutak kada je država, sada već neovisna Hrvatska, postala vlasnik nekadašnje društvene imovine. Bio je to loš znak. Društvo privatne inicijative ne može se graditi sveopćim podržavljenjem ekonomije. Nije ni lingvistička pretvorba privrede u gospodarstvo bila slučajna: djelatnost koja pridonosi vrijednosti svela se na djelatnost kojom treba gospodariti, dakle vladati.

Nakon što je osigurao politički i medijski nadzor nad hrvatskom državom koja je pak faktičnom nacionalizacijom preuzela bivšu društvenu imovinu, Tuđmanov režim je nekadašnja društvena poduzeća podijelio svojim pouzdanicima. Neki su postali vlasnici, neki su preuzeli menadžment, a u mnogim poduzećima država ili državne agencije zadržali su određen (često i većinski) vlasnički udjel. Pojedine tvrtke su sustavno i smišljeno upropaštavane radi jeftinijeg otkupa u privatizaciji. Neke su upropaštene nakon privatizacije jer su novi vlasnici i novi menadžeri bili zainteresirani samo za nekretnine na kojima su se nalazili tvornički pogoni. Oni koji su pokazali interes da nastave s poslovanjem bili su rijetki, a možda se i režim plašio potencijalne političke moći novih industrijalaca pa se oslanjao na ljude koji su bili skloni pljački umjesto zdravoj tržišnoj utakmici.

Budući da je režim zatekao slobodu privatne inicijative (uspostavljenu još 1989) građani su bili u prigodi okušati se u poduzetništvu. No mnoštvo novoosnovanih obrta i društava s ograničenom odgovornošću bilo je izloženo nesnosnom fiskalnom pritisku i sve strožem normiranju, čime je privatna inicijativa bila destimulirana. S druge strane, mali poduzetnici bez korupcije i političkih veza nisu mogli računati na značajan poslovni uspjeh, preciznije: nisu mogli računati na unosne poslove s državom i poduzećima pod kontrolom režima, koji su svojim faktičnim monopolom zauzeli većinu tržišnog prostora. Mali poduzetnici koji bi usprkos tome bili uspješni ubrzo su primijetili da ih prečesto posjećuju financijska policija i raznolike inspekcije. Bio je to elegantan oblik suzbijanja konkurencije. Politički podobni poduzetnici uživali su pak neformalne porezne i inspekcijske povlastice.

Osim što je režim osigurao kontrolu nad privredom (što je samo po sebi značajna poluga vlasti i moći), stvorio je novu klasu političkih pouzdanika. Uspostavom dvadeset i dvije županije i pet stotina jedinica lokalne samouprave stvoren je i razgranat političko-administrativni aparat, odnosno lukavo smišljen sustav sinekura. Režim je zapravo podmitio velik broj ljudi. Kada su se obogatili, neki od njih počeli su podmićivati režim – što je bio vrlo živopisan oblik kružnog kretanja kapitala.

Posljedice se osjećaju. Skup i glomazan državni aparat i neracionalna mreža lokalne samouprave, proračunski deficit, gubitak tisuća radnih mjesta koja su mogla opstati, kapital koji izbjegava dugoročne (proizvodne) investicije u paničnoj želji za brzom zaradom u uvoznoj trgovini i moralno rasulo čiji su razmjeri još uvijek nesagledivi. Kako je režim nominalno i formalno bio kapitalistički, u osiromašenom stanovništvu stvorila se pogrešna predodžba o kapitalizmu kao društvu otimačine i bezakonja i žal za socijalnom sigurnošću iz doba socijalističkog eksperimenta što je samo jedno od poglavlja u velikoj drami sveopće intelektualne konfuzije koja se dogodila Hrvatskoj.

Zašto se to dogodilo? Je li iza svega stajala neka promišljena strategija ili puki brzopleti grabež, sličan onome kada neposredno nakon potresa kriminalni tipovi nasrnu na trgovine?

Nesumnjivo se dogodio velik povijesni potres koji su kriminalni tipovi lukavo prepoznali, no ono što je zanimljivije jest pitanje je li vladajuća grupa pretvorbi i uopće ekonomskoj politici pristupila strateški i promišljeno.

Tuđman sebi jednostavno nije mogao dopustiti luksuz da proces privatizacije prepusti (tržišnom) slučaju, dakle sudu demokratske javnosti i ekonomskog racionalizma, i to ne samo zato što bi se tako lišio kontrole nad iznimno važnim segmentom društva, već prije svega zato što je nacionalizam ideologija i praksa koju je jednostavno nemoguće provoditi demokratskim sredstvima i u uvjetima slobodne trgovine. Pomisao da bi 'sve bilo dobro, eh, samo da nije bilo pljačke' savršeno je deplasirana jer kriminalnu ideju da je društvo etničkog, vjerskog i svjetonazorskog pluralizma nepoželjno nije moguće ostvariti drugačije nego kriminalnim sredstvima.

I kao neupitni politički čimbenik i kao metafora devedesetih godina u Hrvatskoj, Tuđman zato nije mogao dozvoliti punu tržišnu slobodu i stimulativne fiskalne i zakonske uvjete privređivanja jer bi takvi uvjeti samom svojom prirodom i unutarnjom logikom doveli u pitanje viziju malog tržišta koje strogo nadzire super-suverena, samodovoljna i nezasitna nacionalna država. Iz vanjskopolitičkih obzira i u želji da bude drugačiji od prethodnog socijalističkog režima, bio je spreman učiniti stanovite ustupke poduzetništvu, ali na punu zaštitu i donekle slobodnu tržišnu utakmicu moglo je računati samo onih čuvenih dvjesto obitelji. Ostalim 'stališima' namijenjeno je da uživaju u državotvornom spiritualizmu i sportskim uspjesima kao produžetku rata drugim sredstvima.

Ako je htio biti dosljedan svojim političkim opsesijama (a htio je), Tuđman nije imao izbora nego podijeliti nacionalno bogatstvo svojim poslušnicima. Nije smio promicati slobodu razmjene roba, ljudi i ideja jer bi sloboda razmjene roba, ljudi i ideja, te sloboda medija i vladavina prava njegovu viziju vrlo brzo ogoljele u svom njenom besmislu. Tuđman nije imao niti je mogao imati dovoljno mašte da pojmi kako snaga države i zdravlje društva ne počivaju na nomenklaturi korumpiranih poslušnika, govoru mržnje i državotvornom kiču, nego na slobodi javne kritike i slobodi trgovine, na zaštiti ljudskih prava i na zajamčenoj pravnoj sigurnosti. Društvo utemeljeno na tako iracionalnom obliku intelektualnog i moralnog bankrota kakav je nacionalizam nesposobno je stremiti racionalnoj vrednoti kakva je blagostanje, niti moralnoj vrednoti kakva je sloboda pojedinca.