Ovalne stražarnice poredane su poput velikih šahovskih figura koje u pat poziciji okružuju grad.

-Tu su već više od sedamdeset godina-poručuje Veroc. -Još od prošle pobune. Sada su samo dogradili nove.

„Sada“ koje on spominje traje već dva-tri desetljeća… Netko ciničan mogao bi reći: to i nije tako puno za stanovnike ovog kraja, vrijeme ovdje i tako stoji.

Na dosadašnjem putu već smo se nagledali depresivnih gradova i sela, svjedočili nakupljenoj frustraciji, osjećali opasnost i represiju okupacijske zone, no gradić Tunceli uspio je nadmašiti sve što smo prethodno susreli u Kurdistanu.

Za razliku od uobičajenih suhih, kamenitih, biblijskih krajolika jugoistoka Turske, ovo mjesto okruženo je gustom vegetacijom, bujnom zelenom, sitno vezenom žutom i crvenom. Rijeka Munzur prolazi kroz njega, natapa istoimenu dolinu i istoimeni raskošni nacionalni park, najveći u Turskoj.

Ipak, unatoč svježini i mirisu lišća, u zraku opstaje nešto mučno i olovno, nešto što izvire sa vrhova strmih, prašumskih stijenki kotline na čijem dnu je Tunceli smješten, cijedi se skupa sa vlagom, muljavom zemljom i težinom ravno na kičmu, kosti i niže, niz asfalt, u sive i ugljene lokve po ulicama, kovitla zrakom i onda opet vrtloži u vis, u crne, indigo i modre oblake, sive pokrove koji skrivaju sunce i tek u daljini, poput požara, oslikavaju kričavi, grimizni suton.

Prelazimo ulicu, Veroc nam daje znak da požurimo. Zaobilazimo vojnu kontrolnu točku i oklopno vozilo. Čak su i oklopnjaci ovdje drugačiji nego u ostatku regije. Veći su i bolje naoružani. Ovo su bili pravi vojni strojevi, a ne žandarmerijske marice koje smo do sada sretali.

Stižemo pred lokalnu cemeve – alevijski obredni objekt - jednostavnu drvenu baraku, po ničemu zanimljivu, gotovo neuglednu. Veroc je Kurd alevijske vjeroispovijesti. Takva je bila većina populacije nekadašnjeg dersimskog sandžaka, a Tunceli je njihova neslužbena prijestolnica.

-Ovo je Pir Sultan Abdal, veliki alevijski pjesnik iz šesnaestog stoljeća-obznanjuje uperivši prst u kameni kip pred ulazom u cemeve. Lik muškarca podiže ruke prema nebu i čvrsto steže baglamom (tursku mandolinu) u desnici. Ponosno dodaje: -On je već tada bio poznat kao buntovnik protiv apsolutističke sultanove vlasti.

Sumorna atmosfera grada lako se mogla pripisati dojmu koji smo stekli o alevijima. Još za vrijeme boravka u Istanbulu prozvali smo ih darkerima i djecom noći. Alevijska tuga specifična je nijansa tmurne, zagasite egzistencije, bola i progona. Biti istovremeno i Kurd i alevi je siguran predložak za patnju. Međutim, u Tunceliju je bilo i konkretnijih razloga za to.

Ranije tog dana primila nas je Leyla, ko-predsjednica lokalnog ogranka BDP-a.

-Ljudi kad putuju obično odabiru neka lijepa mjesta, poput Španjolske-dobacuje gotovo sažalno. -Što je vas tjeralo u Dersim?

Od ranog jutra sjedište stranke polako se punilo ljudima. Brzo je nastao žamor i naizgled beskrajni špalir rukovanja, ritual tako važan Kurdima. Politički aktivizam u subotnje jutro, umjesto kave i šetnje.

-Željeli bi upoznati neku obitelj u okolici čiji su članovi pripadnici gerilaca-pokušali smo objasniti. U znak odgovora prostorijom se prolomio grohotan smijeh; čak se i Veroc kikotao dok je prevodio rečenicu.

-Svi imamo nekog svog među gerilcima – braću, sestre, sinove i kćeri. Svi mi!

Aleviji su buntovnici s pedigreom, njihova vjera i običaji prirodno ih usmjeravaju prema ljevici, često onoj ekstremnoj. Brojne pobunjeničke skupine u turskoj svoje članove regrutiraju iz njihovih redova. DHKP-C, naši prvi susjedi za boravka u Istanbulu, samo su jedan od poznatijih primjera. Naravno, tu je bio i sveprisutni PKK, jer bivši dersimski sandžak dominantno je kurdsko područje.

Prvi oružani ustanak kurdskih Alevija protiv Republike Turske započeo je još tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kao odgovor na agresivni pokušaj turkifikacije i prisilno raseljavanje. Pobuna je ostala zapamćena u povijesti po iznimnoj brutalnosti kojom je slomljena i masovnim ubijanjima i masakrima civila koji su je slijedili. Aleviji su u početku entuzijastično dočekali pad osmanskog carstva, gdje su oduvijek bili ugnjetavani od većinskog sunitskog stanovništva. Isprva su oduševljeno pozdravili Atatürka i republiku, no to nije bilo dugog vijeka.

-Bila je to tragedija, stravična pogreška!-javno je obznanio premijer Erdoğan 2011. godine. -Znamo dobro tko je tada bio na vlasti!

Aktualni turski premijer u svom govoru obrušio se na oporbenu, republikansku, kemalističku stranku CHP. Time je ušao u povijest kao prvi turski političar koji je priznao zločine turske države nad svojom kurdskom populacijom. Makar za događaje koji su bili stari sedamdeset godina. Makar kao način obračuna sa političkim protivnicima. Postavio je svojevrsni presedan osuđujući jedan od najsramotnijih događaja novije turske povijesti.

U takozvanom Dersimskom masakru 1938. godine turska vojska bezobzirno je pobila nekoliko desetaka tisuća ljudi (procjene variraju između 10000 i 80000 mrtvih). Zabilježena je upotreba bojnih otrova, u nekim selima čitavo stanovništvo, žene i djeca, živo je zapaljeno u torovima i štalama. Zapaženu ulogu u slamanju kurdskog plemenskog otpora odigrala je i Atatürkova posvojena kćer Sabiha Gökçen, kao prva žena u povijesti koja je u borbenoj akciji upravljala vojnim zrakoplovom.
Krike i vapaje ljudi iz Dersima prekrila je stravična tišina koja je u traumi zarobila svaku pomisao na otpor i pobunu. Desetljećima su potisnuta pitanja identiteta, jezika, obrazovanja i prosperiteta, a regija je sigurno tonula dublje u feudalni mrak siromaštva, bijede i nepismenosti. Danas još uvijek područje Tuncelija spada u najnepismenija i najzaostalija mjesta u Turskoj.

Kurdi su desetljećima šutjeli, sve do osamdesetih godina i pojave Abdullaha Öcalana i Radničke Partije Kurdistana. Sela su tada opet gorila, ljudi su opet protjerivani, a barut i pucnjava zasitili su zrak. Devetsto sela uništeno je u sukobima devedesetih, seljani ubijani, premlaćivani i raseljavani.

Sljedeće jutro krećemo automobilom prema nacionalnom parku Munzur, odmah izvan grada. U društvu smo Feride Tiğ, žene koju je vojska protjerala iz njenog sela prije petnaestak godina.

-Vojnici su došli jednog dana i odveli muškarce. Potom su zapalili selo, a meni nije preostalo drugo nego da sa dvoje male djece u naručju pregazim rijeku i potražim spas na drugoj obali. Srećom, naišao je neki kamion i odveo nas do grada.

Selo Venk u neposrednoj je blizini Tuncelija, unutar nacionalnog parka. Putem uz cestu srećemo izletnike, obitelji na subotnjem druženju, postavljene roštilje i ribičke štapove. Prolazimo i tvrđavu turske vojske nalik na postaje američke konjice iz kaubojskih filmova. Visoka drvena ograda, osmatrački tornjevi, jedina razlika je u ponekom mitraljeskom gnijezdu i postolju s haubicom. Nacionalni park Munzur, osim što pruža utočište najvećem broju endemskih biljnih i životinjskih vrsta od svih nacionalnih parkova u Turskoj, ujedno pruža utočište za najmanje tri različite gerilske skupine koje se bore protiv vlasti u Ankari. Među njima PKK je svakako najjača, najdiscipliniranija i najorganiziranija, međutim tu su još i borci DHKP-C-a i TIKO-a, opskurne turske komunističke organizacije o kojoj se malo toga zna. Prošle godine, vojska je uspjela uhvatiti tridesetak boraca DHKP-C u ovim brdima i to je obilno iskorišteno u propagandne svrhe. No, prava prijetnja i dalje ostaje PKK i nesmiljeni rat koji ne jenjava već trideset godina.

To je sukob niskog intenziteta – protiv neprijatelja koji opstaje u kućama, neboderima, podrumima, potleušicama, u torovima i spiljama; neprijatelja koji je u trgovinama, u uredima, na pješačkim prijelazima, protivnika koji udara i nestaje, protivnika koji vezuje deset, dvadeset i sto puta više vojske, ročnika i profesionalaca na stalnoj dužnosti, u dosadnim tišinama, dokolici, u omari, iznenadnoj rafalnoj paljbi, zujanju snajpera i maljutke, eksploziji mine, u neizvjesnosti, na goleti, pod klisurama, u kanjonima i strmim prijevojima, daleko od kuće, obitelji i normalnog života.

Od sela Venk nije ostao kamen na kamenu. Gospođa Tig pokazuje nam napukle temelje u kojima je nekoć živjela.

-Ništa nam nije nedostajalo. Bilo je mnogo stoke, imali smo pristojan standard i izvjesnu budućnost. Sada nam preostaje samo neizvjesnost i besposlica u gradu…

Posljednjih godina vlada je odobrila povratak ljudi na zgarišta. Izbjeglice su dobile spor sa državom pred Europskim sudom za ljudska prava. Turska je obećala čak i simboličnu novčanu naknadu onima koji se odluče vratiti. U selu Venk to je napravio tek jedan stari bračni par. Sami su na imanju, njihov sin pobjegao je u brda i pridružio se PKK.

-Neki su pokušali opravdati počinjene zločine situacijom na terenu, izdajom i pobunom, ali radilo se o planiranoj i promišljenoj akciji!-dodao je Erdoğan podcrtavajući još jednom svoj i stav svoje stranke prema gušenju kurdske pobune prije sedamdeset godina.

Od dolaska na vlast, vlada AKP-a prva je u povijesti pokrenula otvoreni dijalog i inicijativu za rješavanje kurdskog pitanja. Mirovni proces i demokratski paket koji su ponudili u sklopu pregovora, BDP je ocijenio kao manjkav i otpisao ga kao kozmetički zahvat. Ipak, prekid vatre prvi je put od 1984. godine bio stvaran i obostran. Nazivanjem počinjenih zločina turske vojske masakrom sa pozicije šefa države, snažna je simbolična poruka koja ulijeva nadu, prikladno vezana za jezivo stratište koje je Tunceli i pokrajinu Dersim učinilo najsumornijim i najbjednijim mjestom jugoistočne Anatolije.