Turska pokazuje mišiće. Do pred samo nekoliko godina, Istanbul je nestrpljivo stajao u čekaonici za Europsku uniju, no danas, kada su se izvozno i politički orijentirali na Aziju i Srednji istok te bilježe rast od preko 10 posto, turski premijer se može nonšalantno razbacivati bahatim izjavama i koriti Njemačku neobično ambicioznim tvrdnjama. Povod današnjeg Erdoganovog posjeta Berlinu je 50. godišnjica od potpisivanja sporazuma o gostujućim radnicima između dviju zemalja što je rezultiralo brojkom od tri i pol milijuna Turaka s njemačkom adresom.

'Njemački političari ne priznaju dovoljno doprinos tri milijuna Turaka. Među njima je 72.000 poslodavaca koji osiguravaju 350.000 radnih mjesta. Gastarbajteri jučerašnjice polako postaju poslodavci, akademici, umjetnici', prenosi Bild Erdoganove riječi. No premijer ide još ekstremnije: 'Znanje njemačkog jezika kao bitnog uvjeta protivno je ljudskim pravima.'

Ne treba ni spominjati provalu bijesa koji su izazvale Erdoganove izjave u njemačkoj javnosti. Glasnogovornik zelenih Memet Kilic optužio je turskog premijera da skuplja poene kod svojih glasača, a za Erdoganovu izjavu kako njemačke nevladine organizacije u Turskoj financijski podupiru kurdsku separatističku grupu PKK zahtijeva ispriku.

Premda su Turci u Njemačkoj vjerojatno najbolje tretirana islamska skupina u bilo kojoj od europskih zemalja, njihov je status i integracija redovito proizvodi galamu u javnosti. Na primjer, nedavni spor oko pitanja treba li im dopustiti dvojno državljanstvo. Prijedlog koji je njemačka vlada odbacila. Ministar unutrašnjih poslova Hans-Peter Friedrich priznaje da je Njemačka učinila pogreške u politici integracije Turaka unazad 50 godina. 'Nažalost, dozvolili smo da zajedno žive u četvrtima u kojima ne moraju, ili ne moraju uopće željeti, imati ikakav kontakt s Nijemcima', izjavio je ministar za ZDF objašnjavajući da ukoliko imigranti žele ostati u Njemačkoj trebaju postati njemački državljani. 'A u tom slučaju više nisu Turci', zaključuje nespretno Friedrich.

Erdogan nije propustio naglasiti kako Turci svejedno imaju vrlo pozitivne osjećaje prema njemačkoj naciji te pozvao vladu Angele Merkel da učini više za bržu integraciju Turske u EU. No očito je da je Unija za Erdogana postala više-manje retorička igračka preko koje može neobavezno šamarati europske lidere. Pitanje je koliko je moćnoj Turskoj danas uopće stalo požurivati integraciju s Bruxellesom kada svoj gospodarski rast zahvaljuju ponajviše neeuropskim faktorima i sve su manje ovisni o uvozu iz Unije.

Nedavno je njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle pružio ruku izjavom da Europa mora širom otvoriti vrata za Tursku, a ne konstantno postavljati nove prepreke sve dok im jednog dana Istanbul ne okrene leđa.

Stupanj tolerancije za nacionalne manjine na vlastitom terenu Turska je demonstrirala tretmanom Kurda i nešto prije Armenaca. No Erdogan ne vidi nikakvu kontradikciju ili licemjerje. Barem ne dok mu zveket državne blagajne draška bubnjiće.