Ronko ju je obećao zaposliti nekad davno, ali stalno nešto iskrsne...
-A je l' vam mogu ovi moji iz zatvora pomoći? Treba li vam treba što iz zatvorskog sustava? Kako vam mogu pomoći?
-Ona nikako da nađe posao, a na vlasti smo!
-A što bi?
-U zatvorskom sustavu nešto. Što ima...
-Ovako... Čujte. Ima 150 pravosudnih policajaca ove jeseni. Ima mjesta. Može upasti negdje da je stave.
-Bilo gdje bi ona išla po Hrvatskoj samo da je stave.
-A sada ne radi nigdje?
-Ma nigdje ne radi.
-Ajmo ovako, dakle meni se treba Bauk javiti. On će to znati.
-Bio bih vam zahvalan na tome.

Kada biste pročitali citirani dijalog, vjerojatno biste zaključili kako je riječ o razgovoru o tome kako zaposliti nekoga u državnoj službi tko pripada vladajućoj stranci i još nije uspio preko političke veze naći radno mjesto. Mogao bi to biti udžbenički primjer za klijentelizam i nepotizam, dakle prakse koje se u razvijenim demokracijama (barem u teoriji!) itekako smatraju štetnima i zbog čega se gube pozicije, plaćaju kazne i čak ide u zatvor. No kako se navedeni razgovor dogodio u Hrvatskoj, a u njemu su sudjelovali ministar pravosuđa Orsat Miljenić i trener džuda i član SDP-a Dane Milobara koji moljaka da mu vladajući zaposle kćerku, riječ je tek o nevještom pokušaju ministra Miljenića da se oslobodi gnjavatora, kako je inspirirano objasnio premijer Zoran Milanović.

Iako je riječ o prilično bezobraznom primjeru nepotizma i klijentelizma, u Hrvatskoj je on skoro pa business as usual, tako da se ubrzo utihnuli i zahtjevi za ostavkom, a ministar Miljenić – ministar pravosuđa, povrh svega! – nastavio je obavljati svoju funkciju kao da se ništa nije dogodilo i kao da nije obećao intervenirati u natječaj za zapošljavanje kako bi progurao na njemu kandidate po stranačkim, a ne stručnim kriterijima.

Afera Amigo u Bavarskoj - zastupnici masovno zapošljavali bračne drugove i rodbinu

Stoga smo odlučili saznati kako bi ministar Miljenić prošao u nekoj drugoj članici Europske unije da su ga mediji uhvatili u takvoj situaciji, a dobar je pokazatelj, primjerice, afera Amigo koja je prije par godina potresla Bavarsku.

Njemački mediji 2013. objavili su seriju tekstova o tome kako su zastupnici u bavarskom parlamentu zapošljavali kao pomoćnike najbližu rodbinu, od supruga do rođaka, te da je to učinilo čak 79 zastupnika od 2000. godine, kada je uvedeno pravilo da ne smiju u svojim uredima zapošljavati bračne drugove ili rodbinu. Najviše ih je, naravno, bilo iz vladajućeg CSU-a, a među njima se po nepotizmu istaknuo nitko drugi nego lider kluba CSU Georg Schmid, koji je u vlastitom uredu u bavarskom parlamentu zaposlio na vrlo lukrativno plaćenoj poziciji – svoju dugogodišnju suprugu!

Mjesečno je gospođa Schmid - koju je vlastiti suprug zaposlio kao asistenticu još prije 23 godine kao friški zastupnik - u uredu predsjednika kluba zastupnika CSU-a Schmida zarađivala između 3.500 i 5.500 eura.

Schmid je ubrzo podnio ostavku na sve funkcije u bavarskom parlamentu, a uskoro i u stranci, uz priopćenje u kojemu je istaknuo kako je zapošljavanje njegove supruge ipak bilo po zakonu, jer je pravilo iz 2000. zaobiđeno iznimkom da se stari radni ugovori mogu obnavljati i produljivati: 'Javna diskusija o tome me pak stavlja u situaciju da ne mogu odgovarajuće obavljati svoj posao na čelu frakcije CSU kako je to potrebno.' No Schmid nije bio jedini iz CSU-a koji je zapošljavao rodbinu te su u aferi isplivala i imena bavarskog ministra kulture Ludwiga Spaenlea, ministra poljoprivrede Helmuta Brunnera, kao i nekoliko tajnika u drugim ministarstvima. Primjerice, Spaenle je također zaposlio 2008. svoju suprugu kao pomoćnicu u uredu, na osnovi čega joj je tijekom vremena isplaćeno 34 tisuće eura, što je ministar ponudio uplatiti nazad u bavarski proračun. Ipak, na kraju je predsjednica parlamenta Barbara Stamm, također iz CSU-a, odlučila da zastupnici ne moraju vratiti novac koji su isplatili svojoj rodbini za poslove na kojima je izričito zabranjeno zapošljavanje rodbine.

Posljedice afere Amigo jedna su ostavka i konačno zaustavljanje nepotizma pri zapošljavanju u bavarskom parlamentu s obzirom na to da je ukinuta i iznimka o obnavljanju starih ugovora te sada zastupnici u svojim uredima jednostavno moraju zaposliti ljude koji im nisu rodbina.

Slovenija: Kako je profesor tjelesnog postao savjetnik za telekomunikacije

I u Sloveniji se događalo da djeca političara po stranačkoj liniji dobiju radna mjesta. Pitali smo novinara i komentatora Dela Mihu Jenka da komentira situaciju s ministrom Miljenićem i usporedi je s praksom u Sloveniji, a on kaže: 'Vjerojatno ste vi Hrvati ipak nešto ekstrovertiraniji nego mi, pa se u Hrvatskoj takve stvari više obećavaju javno, a kod nas pod stolom. Zbog toga ima kod nas manje takvih eksplicitnih dokaza, a bilo je primjera zapošljavanja djece visokih funkcionera.'

Jenko podsjeća na nekoliko slučaja s različitih strana političkog spektra – zapošljavanje kćerke Janeza Janše u državnoj tvrtki Geoplin, dok je sin bivšeg premijera i predsjednika SDS-a dobio odlično mjesto u Bruxellesu kao savjetnik zastupnika u Europskom parlamentu iz Janšine stranke. Sve to nije naštetilo lideru opozicije koji je i sam završio u zatvoru zbog korupcije, ali je i dalje čelnik SDS-a i planira novi juriš na premijersku poziciju.

'A ima puno toga i na političkoj ljevici. Prošle godine bila je aktualna afera u vezi s tadašnjim parlamentarnim poslanikom navodno lijeve Pozitivne Slovenije Matjažom Zanoškarom. Kad je bio župan Slovenj Gradeca u 2008., ta je općina objavila natječaj za savjetnika za pripremu telekomunikacijskih projekata za širokopojasni internet. I kako je kasnije zaključila Slovenska protukorupcijska komisija (KPK), natječaj je bio diskriminatoran, jer je uključivao zahtjev da je kandidat profesor tjelesnog odgoja! Na natječaj se prijavio samo jedan kandidat – sin župana Zanoškara, inače profesor tjelesnog odgoja - i naravno, odmah je dobio posao u općini kao savjetnik za telekomunikacije! Zanoškar kasnije nije otišao s funkcije, čak je kazao da nije ni znao, da su u općini zaposlili njegovog sina', priča Miha Jenko.

U Poljskoj je javna osuda spriječila uhljebljivanje premijerova prijatelja

U Poljskoj je problema s problematičnim imenovanjima imao i bivši premijer, a sada predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Naime kada je imenovan na novu funkciju u Bruxellesu, Tusk je odlučio zbrinuti dugogodišnjeg prijatelja i savjetnika za medije Igora Ostachowicza imenovanjem u upravu firme PKN Orlean koja je u 25-postotnom vlasništvu države. Ostachowicza je čekala i plaća od oko pola milijuna eura godišnje, a izbjegnut je i javni natječaj.

Ali nakon što su se o tome raspisali mediji i pobunila opozicija ('To je jasan slučaj nepotizma koji je značajan najviše po tome što vjernost premijeru očito znači namještanje na posao na kojem zarađujete tisuće eura mjesečno', grmio je opozicijski zastupnik Henryk Kowalczyk), Tuskova nasljednica Eva Kopacz morala je intervenirati te je spriječila da Ostachowicz zauzme poziciju u upravi PKN Orleana.

'Miljenićeva priča nije izuzetak, to je aktualno u cijeloj Uniji'

Primjera nepotizma i klijentelizma ima i u ostalim članicama Europske unije te ono što je učinio ministar pravosuđa Orsat Miljenić i nije toliko neuobičajena praksa, bez obzira na zakone i pravila čiji je cilj spriječiti politička zapošljavanja, mito i korupciju. Miha Jenko iz slovenskog dnevnika Delo donekle rezignirano zaključuje: 'Priča o kojoj pišeš prilično je aktualna i u ostatku EU-a, pa čak i u Sloveniji.' Dok se neki političari izvuku bez posljedica, drugi su pak prisiljeni podnijeti ostavke.

Ali u svemu ipak ima jedna hrvatska specifičnost - drugdje ministri i ostatak političke klase koji se upuštaju u nepotizam i klijentelizam nisu toliki diletanti da ih pritom snime kako obećavaju namještanje natječaja i uhljebljivanje. Jedino je izgleda u Hrvatskoj moguće imati audiovizualni dokaz neprihvatljivog ponašanja za jednog ministra - a da političkih posljedica ne bude.