Je li istina da je predsjednica stranke Mirela Holy 'iznudila' vašu ostavku, kako pišu neki mediji?

Nije istina.

Čime ste konkretno bili nezadovoljni, što je bila kap koja je prelila čašu?

Jedna od posljednjih stvari, koja vjerojatno ima težinu posljednje kapi, bilo je zaprimanje netransparentne odluke koju smo trebali primiti 'na znanje', na način koji nam je jasno rekao da na nama nije da išta stvarno znamo ili propitujemo. Ako si član Predsjedništva, dakle izvršne vlasti stranke, i ako je Predsjedništvo o nekoj temi zauzelo jednoglasan stav, smatram minimumom komunikacijske etike da se obrazlože razlozi za mimoilaženje toga stava. Isto tako, smatram neprihvatljivim rješenje kojim se, recimo to tako, ne odbija nešto što se de facto odbija i da time moraš biti zadovoljan, a obrazloženja ne možeš dobiti.

No odluka o odlasku nije time uzrokovana, već je to bio kumulativni efekt višekratnog pokušavanja da neke stvari popravimo i, u cjelini, da Predsjedništvo depasiviziramo. Cijelo vrijeme jasno se osjećala po meni odveć nisko postavljena granica dopuštenog aktiviranja, kako to i inače biva s glasačkim mašinerijama. Od ORaH-a sam očekivala bolje i drukčije.

Jeste li i ranije, prije nego što je po rezultatima anketa počela padati popularnost stranke, razmišljali o odlasku?

Bilo je kriza, ali i nade i razloga za pokušavanje, sve dok je bilo ljudi koji su tvorili aktivnu pozitivnu platformu i zalagali se za standarde dobre suradnje i pozitivnih selekcijskih kriterija potrebnih za vođenje zdrave organizacije. Kada shvatiš da se prostor za korekciju sužava, umjesto da se širi – što predizborna klima osobito zorno iznosi na vidjelo – shvatiš i to da imaš dva moguća puta: prilagoditi se da ne ugroziš svoju stranačku poziciju i mjesto na listi ili otići. Sve se u konačnici svodi na to što ti je važnije. Istina, mogao je postojati i treći put, a to je osnivanje frakcije, na što su mi neki skrenuli pažnju. Osim što sve ovo nije bilo planirano, a frakciju se planira, smatram i to da bi osnivanje frakcije – što ORaH-ov Statut dopušta ali nimalo detaljno ne regulira – u ovome predizbornome trenutku odjeknulo kao pučistički potez. To bi, po mojem mišljenju, daleko više ugrozilo integritet stranke nego što je to odlazak grupe ljudi. Prije nego bi se neki realni okvir za djelovanje stigao uspostaviti, nastupio bi krš i lom. Kakvog bi, recimo, utjecaja frakcija mogla imati na izborne liste, a to bi bez sumnje bilo važno pitanje, kada u tome zadnju i presudnu riječ ima predsjednica stranke?

No moram reći i to da se nismo nadali ovolikom medijskom interesu za naše povlačenje. Moram se nasmijati, pomalo gorko, i dodati da takvoga odjeka ne bi bilo ni da smo u jednome danu proizveli 10 spasonosnih politika za izlazak Hrvatske iz krize. Dopustite mi zato da sve ovo shvatim daleko načelnije od priče o samome ORaH-u i senzacionalističkih tema koje mediji uglavnom isljeđuju, jer cijela tema ima smisla samo kao povod da se pošalje poruka o tome kakva politika ne smije više biti. U političkome prostoru ORaH sigurno nije najgori i iako sam osobno procijenila da ni ta stranka ne provodi standarde koje javno zastupa, još uvijek smatram da je ORaH bolji od mnogih drugih stranaka. Ako moj primjer može čemu poslužiti, onda neka posluži tome da se uistinu svim političarima uputi poruka da su farse providne i da smo granicu tolerancije za sve takve pojave prešli.

Hoćete li i dalje ostati aktivni u političkom životu, razmišljate li o tome da se pridružite nekoj drugoj stranci uoči ili nakon parlamentarnih izbora?

Ovaj potez nema veze ni s kakvim sličnim planovima. Planova o ulasku u druge stranke nema, ali ima namjere da se pridonese otvorenom i poštenom javnome govoru. Tijekom ovoga iskustva imala sam priliku neposredno osjetiti stvarnu potrebu ljudi da doprinesu pozitivnoj promjeni, a to je potreba koju i sama osjećam. Kako će se nešto sljedeće uobličiti – hoće li moje iskustvo ući možda u poglavlje neke buduće knjige ili može biti korisno u nekoj novoj neposrednoj interakciji s ljudima – prepuštam vremenu da mi donese odgovor.