U razgovoru za tportal Bosanac upozorava na kritične točke slučaja Linić iz aspekta djelovanja represivnog aparata i ključnih političkih aktera koji njime upravljaju. I dalje imamo previše razloga, kao građani, biti zabrinuti jer ne postoji sustav civilnog nadzora nad radom tajnih službi i policije.

Ako bivši ministar Slavko Linić optužuje premijera Zorana Milanovića da je zloupotrijebio represivni sustav - SOA-u i policiju - je li normalno da se onda Milanoviću predaju izvješća o SOA-i, odnosno o nadzoru nad njom?

Naravno da to nije normalno jer se radi o jasnom sukobu interesa. Možemo li uopće zamisliti hipotetski slučaj kada bi unutarnji nadzor SOA-e našao zlouporabu koju je počinio njegov šef (premijer) i poslao mu na stol izvješće u kojemu piše da ovaj krši zakone? Meni je to nezamislivo. Ovdje se radi o klasičnom problemu nadziranja sigurnosnog sustava jer se uvijek može postaviti pitanje - tko nadzire one koji su zaduženi za nadzor? Zato je važno razvijati dodatni, nestranački model nadzora koji bi mogao razriješiti takve situacije.

Jesu li premijer Milanović ili ministar Ranko Ostojić mogli naložiti tajno praćenje Linića?

Zakonski, niti premijer niti ministar Ostojić nisu u mogućnosti dati izravan nalog za praćenje bilo koga. Kada bi se to dogodilo, došlo bi do ozbiljnog kršenja zakona i sumnjam da bi se olako upustili u takve radnje koje bi iza sebe ostavile neke tragove. Naravno, uvijek je moguće to neposredno učiniti, u sivoj zoni, bez jasnih dokaza, kroz neposredne razgovore s ljudima koje takve naloge mogu izdati kao što je ravnatelj policije i sl.

U konkretnom slučaju moguć je i scenarij da npr. premijer pusti u medije informaciju da je za 27 milijuna kuna oštećen državni proračun i nadležne službe (USKOK i PNUSKOK) reagiraju na tu informaciju, kao što reagiraju i kada Linić proziva premijera za sukob interesa i pogodovanja. Tada je nemoguće dokazati Milanovićevu upletenost. Ako je premijer imao takve informacije, morao je kao i svi drugi građani prvo obavijestiti USKOK, a informacija nije smjela tako lako procuriti u medije. Naravno, uvijek je moguć i scenarij da su mediji sami otkrili taj 'skandal' i da on nije procurio iz USKOK-a ili Ureda premijera.

Tko je mogao pratiti Linića?

Po meni, jedan od najizglednijih, ali ne nužno i jedini scenarij jest da je Linića pratio PNUSKOK, prema nalogu USKOK-a, ukoliko se to praćenje odnosi na period nakon što je smijenjen. Naime kada su mediji početkom svibnja objavili vijest da je Linić navodno oštetio proračun RH za 27 milijuna kuna, nije se za čuditi da je USKOK reagirao na tu informaciju i pokrenuo istragu. Drugi je scenarij da je USKOK o tom slučaju ili možda u nekom trećem slučaju, za koji ni ne znamo, bio obaviješten i imao saznanja i ranije te je krenuo s istragom koja je uključivala i praćenje. Mislim da o tome govori gospodin Linić kada kaže da ga 'Milanović želi strpati u zatvor'. Na USKOK-u je da utvrdi 'pakira' li se Liniću ili optužbe drže vodu. USKOK, odnosno državni odvjetnik mogao je naložiti PNUSKOK-u, policiji koja provodi istrage za USKOK, pokretanje praćenja i prisluškivanja. Ako takav nalog postoji, njega je trebao odobriti sudac istrage. Ali čak i u tom scenariju ostaje upitno je li gospodin Linić trebao biti praćen, kao što on tvrdi, jer ga se sumnjiči za nešto što se dogodilo prije godinu dana.

Pitanje je je li PNUSKOK proveo proporcionalnu mjeru ili se istraga mogla obavljati na drugi način. Je li tu sve bilo u redu, nećemo moći saznati jer nažalost ne postoji neovisan nadzor nad PNUSKOK-om, osim odluke suca istrage. Konačno, i sama kriminalistička policija ima ovlasti praćenja i izlista brojeva. Oni su također mogli krenuti s tim mjerama jer, sistemski gledano, njima je to najlakše, tj. imaju najmanje kontrolnih mehanizama. I to je najproblematičniji scenarij jer bi u tom slučaju trebalo vidjeti tko je inicirao tako nešto u policiji.

Možemo li do kraja vjerovati policiji kad kažu da nisu pratili Linića? Kako možemo nadzirati policiju?

Ne možemo vjerovati zdravo za gotovo ni ravnatelju kriminalističke policije Vitomiru Bijeliću ni ministru Ranku Ostojiću da nije bilo takvih radnji jer su oni dio sustava koji se sumnjiči za zlouporabu i u izravnom su sukobu interesa. Zbog toga njihove izjave ne mogu biti konačan dokaz da nije došlo do nepravilnosti. Problem je to da danas nemamo neovisan nadzor nad policijom koji bi mogao potvrditi ili opovrgnuti njihove teze. To je rezultiralo brojnim aferama vezanim baš uz mjere tajnog prikupljanja podataka kao što je praćenje telefonskih ispisa, fizičko praćenje osoba i sl. Sve te mjere policija može pokrenuti bez ikakvog sudskog naloga ili građanskog nadzora i to na zahtjev ravnatelja policije, šefa krim policije ili osobe koju oni ovlaste.

Kod PNUSKOK-a je situacija malo bolja jer barem sudac istrage, na zahtjev državnog odvjetnika, mora odobriti takav nalog. Upravo zato već niz godina zagovaramo da se to područje mora urediti. MUP je nedavno izašao s prijedlogom zakona kojim bi se uveo nadzor nad tim mjerama, ali model građanskog nadzora koji su predložili naprosto je smiješan. Troje ljudi bi gotovo bez ovlasti, volonterski, nakon što slučaj završi i bez pristupa institucijama u kojima se vrši prisluškivanje morali nadzirati rad čitave policije, ali ne bi smjeli nadzirati rad PNUSKOK-a. Potpuno nemoguća misija! Iako smo razgovarali s MUP-om i predložili unapređenje tog modela, a što je tražio i saborski Odbor za ljudska prava – za sada nemamo naznake da će MUP promijeniti model. To naravno budi sumnju da MUP ipak želi skrivati što radi i to je loša poruka javnosti.

Koja je uloga SOA-e u svemu?

SOA je agencija koja mora raditi na prevenciji pojedinih kaznenih djela koja ugrožavaju nacionalnu sigurnost kao što su organizirani i gospodarski kriminal. Dakle SOA može postupati prije nego li se navodno kazneno djelo dogodi, a ne nakon što se ono dogodi. Kada se dogodi, SOA je zakasnila i stvar je u rukama policije i USKOK-a.

U tom smislu, u ovom navodnom slučaju, posao SOA-e se trebao obavljati prije više od godinu dana, a ne danas. Zato je i meni malo vjerojatno bilo da je SOA upletena u ovaj slučaj. Ipak, zlouporabe su uvijek moguće i dobro je da se odmah išlo provjeriti što se događalo u SOA-i. Rad SOA-e je moguće provjeriti na više razina, a to su unutarnji nadzor, nadzor Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te putem Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Za sada su dvije instance rekle da nije bilo zlouporabe (unutarnji nadzor i nadzor Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost) te ostaje još vidjeti što će reći saborski Odbor i Vijeće za građanski nadzor ukoliko gospodin Linić uputi predstavku Vijeću.

Mogu li saborski Odbor za nacionalnu sigurnost ili Vijeće za građanski nadzor utvrditi nepravilnosti?

Osobno mi je upitno do koje mjere saborski Odbor za nacionalnu sigurnost može provesti kvalitetnu istragu jer se do danas u nekoliko slučajeva jako kompromitirao baš na takvim slučajevima. Naime niti u slučaju Puljiz niti u slučaju Benčić niti u tzv. aferi Watergate saborski Odbor nikada nije utvrdio nezakonitosti u radu SOA-e iako je kasnije sud, u slučaju Puljiz, donio presudu koja nedvojbeno govori o nezakonitosti rada SOA-e i kršenjima ljudskih prava, odnosno posljedica te afere bila je smjena ravnatelja i izmjene Zakona o nacionalnoj sigurnosti. Nažalost, saborski Odbor i dalje primarno radi prema partikularnim stranačkim interesima, a ne prema javnom interesu. Zato se i išlo s osnivanjem Vijeća za građanski nadzor u kojemu ne sjede političari, ali nažalost to Vijeće ima ozbiljna ograničenja u svom radu i time dosta vezane ruke.

Naime Vijeće ne može komunicirati s javnosti bez odobrenja saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, ne može samo inicirati istrage, zabranjeno mu je ući u OTC u kojem se tehnički odvijaju sva prisluškivanja, a i kriteriji za člana Vijeća nisu primarno ljudsko-pravaški, iako bi njegova primarna uloga trebala biti zaštita ljudskih prava građana. Upitno je također zašto Vijeće nije pod saborskim Odborom za ljudska prava nego je pod Odborom za nacionalnu sigurnost. Sve to nam govori o slabosti sustava neovisnog nadzora i upravo se zato s vremena na vrijeme događaju ovakve afere. Ipak, iako ovaj nadzor SOA-e nije savršen, puno je bolji od tzv. neovisnog nadzora policije koji gotovo da i ne postoji.

Kako unaprijediti nadzor represivnog sustava?

Problematično je to što se premijer retorički pita hoćemo li svaki put kada netko zagalami stavljati sustav na tzv. stres test? Po meni je odgovor jasan – ne da hoćemo, nego moramo. Ali kada budemo imali učinkovit i neovisan nadzor nad sustavom, on se neće moći zlorabiti baš svakom galamom. Ova situacija je upravo posljedica nepostojanja kvalitetnog nadzora koje generira nepovjerenje u sustav. Zato mislim da je uistinu došlo vrijeme da se sazove sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bi se donijela politička odluka da se krene u reforme. U tom smislu CMS je poslao premijeru i predsjedniku prijedlog mjera o kojima bi Vijeće trebalo raspravljati s jasnim koracima što učiniti da se unaprijede nadzor i transparentnost sustava.

Predsjednik je načelno podržao naše prijedloge dok nam se premijer još nije javio. Najgori je scenarij kada bi Vijeće raspravljalo samo o partikularnim slučajevima zapošljavanja u SOA-i bez sigurnosne provjere ili eventualne zlorabe policije u slučaju Linić. Taj pristup samo bi pridonio daljnjoj politizaciji sustava. Ti slučajevi su važni i odgovorni za propuste moraju snositi posljedice, ali to su samo neki od primjera toga da čitav sustav ima rupa koje treba popraviti. Naš je prijedlog da tema sastanka Vijeća bude šira rasprava o unapređenju transparentnosti sigurnosno-obavještajnog sustava koja bi uključivala i jačanje transparentnosti financiranja tog sustava, procesa javnih nabava, odnosa s javnosti, a posebno unapređenje građanskog nadzora nad SOA-om i, još važnije, nad policijom. U tom smislu predložili smo i nekoliko modela nadzora o kojima Vijeće može raspraviti. Vidjet ćemo hoće li će nas poslušati ili će se čitav sustav konstantno destabilizirati pojedinim aferama. Za nas građane jedina utjeha može biti to da u zadnje vrijeme afere pucaju zbog unutar ili međustranačkih obračuna, a ne preko leđa građana. No naravno, ako se policija ili SOA mogu koristiti za te igre, koliko se onda tek lako igrati svima nama...