Dvostruko političko povjerenje republikanaca i demokrata u Petraeusov talent kristalizira poštovanje koje je taj vojni i politički genije stekao izvlačeći američke snage iz ambisa Iraka. Petraeus je vodio ulazak glasovite 101. zračne divizije u Bagdad 2003, ali nije tada od toga profitirao već od drugih kvaliteta s obzirom na to da ga se smatra najboljim diplomatom i političarom među američkim generalima.

Rođen je 1952. u mjestu Cornwall-on-Hudson u državi New York, kao dijete Miriam i Sixtusa Petraeus. Majka je bila američka državljanka, a otac mornar, zapovjednik broda rođen u Nizozemskoj koji je stigao u SAD početkom Drugoga svjetskoga rata.
Iskoristio je te kvalitete i visoko obrazovanje da dobije povjerenje sunitskih vođa što je bilo ključno za stvaranje kakve takve vlasti i za strategiju izlaska Amerikanaca iz Iraka. Petraeus je dobio kultni status, jer je pokazao da se, iako na izuzetno mukotrpan i krvav način, ipak može dobiti naklonost iračkih građana.

Ali danas, ta njegova temeljna strategija, poštivanje civila, što nije baš bila praksa u eri ratovanja Georgea W. Busha prije nego što je Petraeus dobio zapovjedno mjesto američkih snaga u Iraku, u Afganistanu je puno teža i složenija. Bez obzira na to što nasljeđuje generala s kojim je zajedno stvarao strategiju borbe iz pozicije glavnog zapovjednika oružanih snaga SAD-a s posebnim zadatkom da koordinira operacije na Bliskom i Srednjem istoku.

Jer je u Iraku Petraeus imao kakvu takvu srednju klasu na koju se mogao osloniti. Afganistan je ruralan, brdovit i siromašan, gotovo bez srednjeg sloja stanovništva koji pamti samo rat i neimaštinu (samo su Rusi ubili preko milijun Afganistanaca, a jedini osvajač koji je zapravo 'uspio' tijekom povijesti bio je Džingis-kan).

Svejedno, Petraeus, koji je nakon studija u vojnoj akademiji West Point (klasa 1974) stekao doktorat u međunarodnim odnosima na Sveučilištu Princeton, raspolaže izvanrednim vještinama pregovaranja i političkim njuhom koji mu gotovo svi priznaju. Temeljito je proučio fenomen uporabe sile u postvijetnamskom razdoblju te razloge neuspjeha SAD-a u Vijetnamskome ratu.

Jedva se spasio od smrti 1991. kada ga je jedan njegov vojnik nesrećom ranio u prsa. U veljači 2009. su mu liječnici rekli da je uspješno prošao tretman zbog raka prostate. Padobranac je i taktički ronilac, a služio je u američkim snagama 2001. i 2002. u Bosni i Hercegovini.

U nekim se demokratskim krugovima njegovo ime vrti i kao mogući opasan kandidat za nasljednika Baracka Obame, ali u republikanskoj shemi, iako je jednom za Reuters izjavio da se više ne smatra republikancem, već nezavisnim, kao i to da na predsjedničkim izborima već par puta nije glasovao.

Pregovaračke će mu vještine dobro doći u Afganistanu koji je razbijen na desetinama etničkih grupa.

Vrlo je vjerojatno da će Petraeus brzo pojasniti koji su njegovi prioriteti u afganistanskome ratu. Ali će prije toga morati ojačati odnose s onim europskim i drugim metropolama u kojima je koalicija upitna (Berlin, Pariz, Otawa, itd).

Do tada raspolažemo s deset njegovih teza za pobjedu, a koje je istaknuo prilikom konferencije o sigurnosti održanoj lani u Münchenu. To su:

1. Dobiti podršku Afganistanaca. 'U prvome redu, naše se snage moraju truditi služiti i štititi civile zemlje. Moramo priznati da je građanstvo pravi ratni teren. Moramo ih poštovati, čuvati ih i pomoći im u izgradnji zemlje na način da nova vlast uključi i poštovanje tradicionalnim oblicima vladanja.'

2. Pametniji rad na terenu. 'Moramo znati biti dobri susjedi. Važno je znati gdje točno locirati naše snage i uvijek u konzultaciji s lokalnim vođama. Naše kretanje po terenu mora u najmanjoj mogućoj mjeri ometati normalan život ljudi. Moramo se potruditi shvatiti njihovu kulturu, običaje, povijest što od nas zahtijeva veliku sposobnost slušanja i puno šalica afganistanskog čaja.'

3. Promovirati pomirenje. 'To je zadaća za koju se mora poštivati Ustav Afganistana. Moramo zajedno s vlastima identificirati one koji pristaju na pomirenje od onih koji žele rat. Oni koji žele suradnju moraju postati dio rješenja. Pobunjenici moraju biti razlomljeni i obeshrabreni.'

4. Bitka s informacijama. 'Moramo pobijediti pobunjenike na naslovnicama i udarnim terminima medija. To ćemo uspjeti skupljajući na vrlo rigorozan način sve relevantne informacije, dobivajući pravu protočnost informacije među našim snagama, komunicirajući na adekvatan način a afganistanskim kolegama i s lokalnim medijima. Ali tu bitku ne možemo dobiti bez korektnosti. Kad budemo imali loše vijesti, morat ćemo ih priznati i nećemo njima manipulirati. Moramo napokon početi učiti iz svojih pogrešaka.'

5. Efikasna policija. 'Potrebna nam je reformirana i stručna afganistanska policija. To je prioritet.'

6. Borba s neprijateljem bez daha. 'Morat ćemo nastaviti s hapšenjima, usmrćivanjem i progonom naših neprijatelja. Ne možemo se povući. Morat ćemo čistiti velika područja, ali i biti sigurni da ćemo ih moći zadržati u našim rukama. Potrebno je da populacija koja je lojalna zna da ćemo to učiniti i da ih nećemo iznevjeriti. I moramo biti sigurni da će nama lojalni Afganistanci sudjelovati u projektu.'

7. Legitimacija lokalnih vlasti. 'Moramo biti sigurni da će populacija priznati legitimnost lokalnih vlasti. Zbog toga ih moramo poduprijeti u pokušajima da daju odgovore na probleme afganistanskog društva. Građani moraju imati razloge za podršku vlasti.'

8. Jedinstvo u nastojanjima. 'Potrebna nam je bolja koordinacija, među nama samima, s afganistanskim snagama sigurnosti, ali i s Pakistancima, s diplomatima, lokalnim liderima, nevladinim organizacijama.'

9. Vjernost vrednotama. 'Moramo biti vjerni našim vrednotama, a to nas razlikuje od naših neprijatelja. Ne moramo uopće sumnjati u potrebu obračuna s neprijateljem, ali smanjujući maksimalno mogućnost stradanja nedužnih civila.'
10. Trajna prilagodba. 'Konačno, moramo još učiti i prilagođavati se. Ono što možda djeluje u nekoj pokrajini, u drugoj neće ili ono što sada vrijedi, sutra možda neće.'