U životu Eberharda Diepgena, rođenog 1941. u Berlinu, postoji period od dvije godine za kojim, čini se, nikad neće prestati žaliti. Ovaj ugledni njemački političar, član CDU-a i dugogodišnji gradonačelnik Berlina, na čelu njemačke metropole proveo je skoro 16 godina, i to od 1984. do 1989. te od 1991. do 2001. No baš u one dvije godine kada je pao Berlinski zid i kada su se i službeno u jednu državu ujedinile demokratsko-kapitalistička Zapadna i jednopartijsko-komunistička Istočna Njemačka, Diepgen je bio lider berlinske opozicije, a grad je iz glasovite Crvene vijećnice vodio socijaldemokrat Walter Momper.

Kada se razgovara s Diepgenom, koji je u međuvremenu omiljeni doajen njemačke politike i čovjek kojega na ulici prepoznaju kao simbol grada, te dvije mitske godine vječna su tema, kojima se bivši berlinski gradonačelnik stalno vraća, usput napominjući s ironijom koja skriva bol da je u vrijeme pada Zida bio u opoziciji.

No Diepgen je od 1991. godine imao veliki zadatak ujedinjenja od početka šezdesetih posve podijeljenog grada, kojemu je pristupio s kombinacijom njemačkog nacionalnog idealizma izraženog u potrebi ujedinjenja naroda, ali i s velikom dozom demokršćanskog pragmatizma, odbijajući obračunavanje s bivšim komunistima i dužnosnicima DDR-a te provodeći berlinsku verziju onoga što je u Hrvatskoj prvi predsjednik Franjo Tuđman nazivao pomirbom.

Stoga je Diepgenovo iskustvo neprocjenjivo dragocjeno, ne samo kao svjedoka vremena i sudionika događaja o kojima se već piše u udžbenicima povijesti, nego i kao političkog praktičara koji je visoku retoriku o ujedinjenju trebao promišljenim političkim potezima ostvariti na terenu i među ljudima.

'Da, ujedinjenje Njemačke je uspjelo. Kada pogledate države kao što su Belgija ili Španjolska, jasno je da je Njemačka mnogo više jedinstvena nego što su one. Ali mnogi vam to neće reći, no činjenica je i da je ujedinjenje Zapadne i Istočne Njemačke stvorilo ljude koji su gubitnici tog procesa. To su oni ljudi koji nisu bili dovoljno mladi za nove ideje i pronalaženje posla u kapitalističkom sustavu. Zato će i danas neki reći da im je DDR bila bolja. Ne treba zaboraviti da je ujedinjenje Njemačke pokrenuo narod koji je živio u DDR-u, oni su izašli na ulice i poručili 'Wir sind ein Volk', odnosno, 'Mi smo jedan narod'.

S druge strane, bio je to specifičan povijesni trenutak, stvorila se prilika da ujedinjenje uopće bude moguće jer je Gorbačov krenuo sa svojim reformama u SSSR-u. Najmanje je trebalo uvjeravati Amerikance da podrže ujedinjenje Njemačke, mnogo više truda je trebalo da se dobije podrška naših europskih partnera, država kao što su Italija, Francuska i Velika Britanija. Margaret Thatcher je bila protiv i plašila se njemačke hegemonije, a nije oduševljen bio ni Francois Mitterand', prisjeća se Diepgen dinamičnog vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih kada se posve promijenila politička mapa Europe zbog urušavanja komunizma na istoku kontinenta.

'Danas je bivša Istočna Njemačka i dalje ekonomski slabiji dio države, a više od dva milijuna ljudi iz DDR-a se u međuvremenu preselilo u zapadni dio države. Ipak, ujedinjenje je omogućilo ekonomski napredak cijele države, ali je šteta što se od 1990. na istoku nisu gradile nove industrije, s obzirom na to da su one stare propale. Nasuprot tome, istok države ima mnogo bolju infrastrukturu, jer se mnogo više investiralo u područja bivše DDR', analizira Diepgen ekonomske posljedice ujedinjenja.

Bivši berlinski gradonačelnik imao je priliku susresti se i s ključnim političkim akterima tog doba, od američkog predsjednika Ronalda Reagana (odlično je pričao viceve, kaže Diepgen), kojega je ugostio 1987. za njegov slavni govor s porukom 'Tear down this Wall!' tj. 'Srušite ovaj Zid', pa do tadašnjeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, no najradije se prisjeća svojih šest sastanaka s Erichom Hoenneckerom, prvim čovjekom DDR-a.

'On u drugoj polovici osamdesetih više nije imao dodir sa stvarnošću. Svaki put kad smo se sastajali, govorio bi mi kako je DDR sedma industrijska sila svijeta i hvalio se time kako proizvode velike brodove. Koje nitko nije kupovao! Hvalio je produktivnost istočnonjemačkih radnika, ali oni nisu proizvodili ništa što bi se moglo prodati na tržištu. Njihova se industrija zapravo propala i ljudi su osjećali da je DDR-ov sistem posve izgubio vjerodostojnost. Hoennecker nije vidio ni da izostanak sloboda guši ljude ni da im se ekonomija raspala', objašnjava Diepgen.

Berlinski zid pao je 9. studenog 1989. godine, nakon što je visoki funkcioner DDR-a Günther Schabowski donekle pogrešno i uživo na televiziji objavio kako građani Istočne Njemačke mogu slobodno putovati na zapad. Diepgen je te večeri slavio rođendan svoje kćeri, no uskoro ga je telefonom nazvao njegov glasnogovornik Thomas de Maiziere (danas ministar unutarnjih poslova!) i rekao mu da se događa nešto važno. Nikome još nije bilo do kraja jasno da će ta noć završiti kao jedan od povijesno najvažnijih trenutaka europske povijesti, te je Diepgen glasnogovorniku poručio da medijima proslijedi njihovu standardnu izjavu o tome kako 'pozdravljaju svaki napredak, ali nažalost nije dovoljan'.

Onda se Diepgen ipak zaputio autom prema Brandenburškim vratima, gdje je susreo ljude iz istočnog Berlina kako prelaze preko Zida. Ipak, kao ključni moment te povijesne večeri Diepgen ipak izdvaja njemu bolnu činjenicu da u tom trenutku nije bio gradonačelnik. Zanimljiv detalj je i da je berlinski CDU za 10. studenog imao organiziranu međunarodnu konferenciju na temu 'Ima li šanse za njemačko pitanje?' ali ona je, naravno, otkazana zbog nevjerojatnog razvoja događaja.

To se promijenilo nakon izbora 1991., kada se vratio na svoju poziciju sa zadatkom da ujedini grad koji je desetljećima bio strogo podijeljen. 'Shvatio sam da je jako važno obratiti pažnju na mentalitet ljudi. Morao sam isprva naučiti, nakon što sam se vratio na čelo grada, da nije teško povezati administraciju i infrastrukturu, iako su i to bili izazovi, koliko je teško ujediniti ljude koji su se socijalizirali prethodno u različitim sistemima i imali posve različita životna iskustva, iako su svi bili Nijemci.

U Zapadnom Berlinu se od gradnje Zida, dakle od 1963. godine, živjelo s mentalitetom otpora DDR-u, dok su za ljude u Istočnom Berlinu negativci bili elite DDR-a. Vladalo je veliko nepovjerenje među ljudima, nakon što se ispuhala početna euforija, a to se reflektiralo i na sva pitanja, naročito ona budžetska. Nije se uvijek moglo odlučivati racionalno i ekonomski, nego se moralo paziti na emocije', otkriva Diepgen kako je pristupio delikatnom zadatku spajanja Berlina u jedan grad. Dio takvog pristupa bilo je i to što nije inzistirao na lustraciji te naglašava kako je bio iznimno sretan kad je sud odlučio da se u Berlinu neće suditi liderima DDR-a.

Što se tiče Njemačke, četvrt stoljeća nakon formalnog ujedinjenja Eberhard Diepgen je prilično optimističan, ali napominje: 'Nisam siguran može li se proces ujedinjenja ikada dovesti do kraja, kao ni što bi to značilo. Različiti su i ljudi koji žive u Bavarskoj u odnosu na one koji žive u Hamburgu. Ono što se svakako treba napraviti što prije jest ujednačiti mirovine u cijeloj državi. A kada je pak riječ o dijelovima bivšeg DDR-a koji su izgubili stanovnike, izbjeglice su prilika da se to popravi.'