U gradiću Kremsu na Dunavu, u Austriji, našli su se na pedesetak metara zračne linije Yoko Ono, Josef Fritzl i Artoteka. Tu je u Kunsthalleu retrospektivna izložba Yoko Ono, koja ju je nedavno došla i otvoriti (da, još je živa, i vitalna sa svojih 80 godina), a doslovce odmah do Kunsthallea je zid zatvora u kojem čuvaju monstruoznog Fritzla... Odmah preko puta zatvora je Artoteka (Artothek).

Čuli smo za Yoko Ono i Fritzla, ali što je Artoteka? Riječ je o instituciji koju u Hrvatskoj nemamo, pa je red da predstavimo to čudo. Stvar je jednostavna – ono što je knjižnica za knjige, to je artoteka za slike i grafike. Kulturnu misiju knjižnice, nadamo se, ne treba objašnjavati, no što se artoteke tiče treba reći pokoju riječ, jer je ona važna i laicima i umjetnicima, te bi trebalo razmisliti o 'uvozu' ove institucije – o kojoj u nas, kako mi se čini, nitko nema pojma.

U Artoteci u Kremsu, koja je najveća u Austriji, dakle, možete ući, učlaniti se besplatno, razgledati njihov fundus od oko 1500 eksponata (originalnih slika i grafika), odabrati sliku ili grafiku te je odnijeti doma, objesiti je na zid i vratiti je nakon šest mjeseci. Platit ćete 54 eura za sliku, znači 9 eura mjesečno, dok za 18 eura imate grafiku na šest mjeseci, dakle za tri eura mjesečno, što za Austrijance stvarno nije puno... Ukratko, za mjesečnu cijenu manju od jednog piva u obližnjem kafiću, umjesto golog zida ili kakvog postera čak i studenti mogu u iznajmljenom stanu imati umjetničko djelo koje im se sviđa.

Samo biranje u Artoteci proces je u kojem se čovjek educira jer posrijedi je zapravo obilazak ogromne izložbe (besplatan, jer ne mora se ništa uzeti), kao i suočenje sa svojim ukusom – 'što mi se stvarno sviđa' – što je bitno drukčije od posjete običnoj izložbi. Da ne govorimo o tome da je život sa umjetninom u stanu bitno intimniji način 'usvajanja kulture', te da urađa daljnjim interesom za umjetnost, kao i povezivanjem umjetnika (inače izoliranih) s publikom koja ne mora imati novaca.

Podrumski kolekcionari u doba tranzicije

Znam, ogroman postotak ljudi ni ne razmišlja o tome da doma ima sliku ili grafiku suvremenog umjetnika – no vezano je to direktno na predodžbu da je umjetničko djelo skupo i da nije 'za svakoga'. U nas se posjedovanje umjetničkih djela, znamo, spominje tek kad se slavni protagonisti hrvatske tranzicije nađu iza rešetaka pa se usput dozna da su to ljudi koji kupuju slike i drže ih tamo gdje je Fritzl držao svoju unuke (kao i kćer koja ih je rodila), da ne bi tko pitao odakle mu. Bolje da su u podrumu.

Podrum klepto-političara, tog incestuoznog obožavatelja nacionalne kulture, tužno je mjesto za slike. Od njih bi se, recimo, za prvu ruku mogla napraviti jedna Artoteka, pa da studenti i ljudi kojima primanja ne omogućuju kupnju umjetnina (tj. velika većina) mogu na svjetlu dana držati ono što su muljatori skrivali u podrumima. Osim toga, i mnoge donirane slike u javnom posjedu – nedovoljno važne da budu izložene – leže po podrumskim depoima raznih institucija, te bi se ovako mogle staviti u funkciju.

Europa Artoteka

Upravo puni depoi su i doveli do pokretanja Artoteka u Nizozemskoj, odakle su Austrijanci uvezli ovaj koncept, kaže mi dr. Christiane Krejs, direktorica Artoteke u Kremsu. Nizozemci su, kaže, redovito potpomagali likovnjake, a zauzvrat su likovnjaci, koji dobiju prostor za atelje ili stipendiju, društvu morali pokloniti pokoju sliku – toga se nakupilo, pa su, umjesto da te slike skupljaju prašinu, napravili Artoteku. Kaže mi kasnije da je koncept, također, od 60-ih postojao u DDR-u, kao i Zapadnoj Njemačkoj... Uglavnom, Artoteke danas postoje u Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Francuskoj... One skromnije su samo za grafike ili fotografije. Artoteka u Kremsu, jedna od većih u Europi, u vlasništvu je države (pokrajine) Donje Austrije koja odavno otkupljuje djela slikara koji su tu nastanjeni – dakle, 'usput' se podupire umjetnička scena te pokrajine, da im ne pobjegnu svi u Beč. Koncept je, znači, funkcionalan na više razina: i da se siromašnijim slojevima omogući pristup umjetničkim djelima, i da se podupre lokalne likovnjake. Time se podiže likovna kultura – puno više nego spektakularnim izložbama na kojima kolone pomalo u nelagodi bulje u genije ('jesi shvatio?' 'baš je dobro, a?') i odu doma gdje na zidu visi kalendar. Time se čak – za ljubitelje tržišta – dugoročno stvara i tržište umjetnina, jer netko će od članova jednom možda i imati nešto love.

Artoteka u Kremsu ima oko 1500 posudbi godišnje, tako da je u svakom trenutku otprilike pola fundusa 'vani'. Sliku ili grafiku najdulje možeš držati godinu dana (jedno produženje), a ne možeš je kupiti. Direktorica Krejs kaže da su u desetak godina imali samo dva oštećenja slike (dio novca od posudbe ide u osiguranje), da je klijentela svih generacija i profila, da ih dosta dolazi iz Beča... Od klijenata se ne traži, naglašava ona, da 'znaju' nešto o slikarstvu – cilj institucije je srušiti barijere između 'običnih ljudi' i umjetnosti.

Pogledao sam dio fundusa Artoteke i našao dovoljno toga što mi se jako sviđa: grafiku bih sigurno odmah posudio, a vjerojatno i sliku (cijena je ista neovisno o formatu) jer ima ih koje naprosto povuku... Bio bih u dilemi oko izbora da sam stanovnik Austrije. Da, drukčije ne ide. Bio bi im, ipak, malo prevelik rizik pustiti sliku preko grane.