Prvo su došli u Zagreb odraditi jedan semestar na FER-u, a potom se ponovno nacrtali u svojstvu pripravnika. Hrvatska metropola ostavila je kod mladih Grka odličan dojam – impresija kojoj su definitivno pripomogle i njihove hrvatske cure, a da ne pričamo o toplini i druželjubivosti Zagrepčana. Dečki su iskreni – njih četvoricu na studij u Zagreb dovela je slijepa okolnost. Točnije činjenica da je FER bio jedini fakultet koji je imao četiri slobodna mjesta za strane studente.

'Kada smo se vratili u Atenu nakon zagrebačkog semestra, uhvatio nas je dobro poznati 'posterasmus sindrom' – depresija. Zagreb je vrlo drukčiji od Atene. Vi imate milijun, mi pet milijuna ljudi. Ovdje je nekako topliji osjećaj. Grad ima dušu. K tome, ljudi govore engleski i vrlo su prijateljski nastrojeni', pljušte salve komplimenata na gradić pod Sljemenom, a Panos i Stavros zakucavaju nevjerojatnom tezom – zagrebački javni prijevoz odlično je organiziran!

U Ateni, pričaju mi, ekipa konstantno trči, u prosjeku se treba presjedati nekoliko puta ne bi li se došlo do cilja, ništa ne vozi na vrijeme, a ako padne kiša, nastaje totalni kolaps. Da kojim slučajem padne snijeg u Ateni, grad bi doslovce umro, instruiraju me Grci dodajući da tko god odluči krenuti na posao autom, ubrzo požali. Tješim ih pričom da situacija na našem Mediteranu nije nimalo drukčija, no momci nisu bili južnije od Zagreba.

Zagreb je Panosu i Stavrosu nešto poput dvorišta u vrtiću. Znaš da ćeš i sutra sresti istu ekipu. 'Uvijek sretneš ljude koje već znaš. Ne samo to, čim čuju da si stranac, razgovor spontano počinje', opisuju dečki domaću ljubopitljivost, a ja se teško otimam dojmu da je to prije svega zbog spontane hrvatske ljubavi spram mediteranske fizionomije. Da im je porijeklo svega par graničnih prijelaza dalje, recimo u Siriji ili Iranu, lakoća upoznavanja i stupanj okolne znatiželje bili bi znatno manjeg intenziteta.

Pitam ih onako općenito i usput – gdje se živi bolje, u Hrvatskoj ili Grčkoj? Panos ispaljuje 'u Grčkoj', a Stavros u praktički istom momentu – 'u Hrvatskoj'. Kažem im da se dogovore, a oni mi nakon kraćeg dijaloga na grčkom serviraju konsenzualnu izjavu: 'Neke stvari su ovdje bolje, neke gore. Ljudi u Hrvatskoj još uvijek nemaju tolikih problema kao što ima sve veći broj Grka. Srednja klasa rapidno nestaje. Ljudima se isključuje voda i moraju odlaziti pred crkvu s kanisterima.'

U Hrvatskoj, s druge strane, ne postoje još redovi za vodu, ali postoje nebulozna pitanja. Grke svako malo pitaju kako je njima sa svim tim požarima, protestima i ratnim stanjem. Očito nismo baš najjači u praćenju međunarodnih zbivanja, što ne znači da i Grci nemaju svoj špil okoštalih pojmova o Hrvatskoj. Momci mi vele kako su Grci nekako bliži Srbima, možda zbog pravoslavlja, mada nisu ziher. U svakom slučaju, Hrvatska praktički ne postoji u grčkom oglasnom prostoru, a najelaboriraniji pojam o našoj zemlji je onaj da smo nekada bili dio Jugoslavije.

Manjak pojmova u grčkom slučaju nikako ne znači i manjak komunikacijske srodnosti. Premda se Panos i Stavros u Zagrebu mahom druže sa studentima iz Erasmusa, imaju lokalne cure i, koliko su mi dali na uvid, tu stvari funkcioniraju više manje opušteno i spontano. Prigovaraju im tek da previše filozofiraju i analiziraju stvari zaboravljajući da dečki dolaze iz epicentra zapadne mudrosti. To je minimum rodoljublja - da dolazeći iz Atene znaš baratati premisama, silogizmima i da te generalno zanima teče li sve ili je bitak u obliku velikog bijelog slona, kako je svojedobno pod gasom tvrdio jedan profesor s Filozofskog.

Inače, Grci su sveudilj konzumirali zagrebački noćni život, od Medike do H2O-a, i pogled na uštiklane fejk starlete u potrazi za prvim slobodnim BMW-om koje kod prosječnog Hrvata stvaraju instant osjećaj kulturne nelagode, njima je najnormalniji gradski pejzaž. U Ateni, kažu, svi su klubovi više manje nakrcani navedenom ženskim žanrom. Razlika u korist Zagreba je ta što su naše fensi damice pristupačnije. 'U Ateni takve cure imaju tako visoko mišljenje o sebi da su potpuno nedostupne. Općenito Atenjani imaju nos u zraku i drže se bahato.'

Zagreb tuče Atenu i po zelenilu. Usto, kaže Panos, imamo puno otvorenih prostora. U Ateni se od zgrada apsolutno ništa ne vidi. Razvaljujemo ih i po cijenama. Grcima je, barem u ova dva slučaja, život ovdje jeftiniji. Priznaju poraz i na području obrazovanja. Opće znanje i kvaliteta sveučilišnih programa, koliko su dosad primijetili, u Hrvatskoj su bolji. 'Zapravo, sve se svodi na to da ovdje volimo stvari koje su negativne u Grčkoj', reći će, a među njih svakako ne spada hrvatska potreba za kopiranjem trendova. Recimo, u Zagrebu su skužili gomiletinu hipstera, životnog oblika koji, eto, ne postoji na ulicama Atene.

Hrvatska je Panosu i Stavrosu sjajan društveni eksperiment. Uostalom, činjenica da si u ranim dvadesetima, daleko od kuće i u sredini koja te spontano prihvaća ne može zvučati loše, kako god da okreneš. Pa makar pri prijelazu ceste morao stati i pričekati da se upali zeleno. Nešto što Grci duboko ne razumiju. Kada im je prvi puta stao auto dok su prelazili pješački prijelaz, shvatili su da s ovom zemljom nešto predivno ne štima.