Tko je Marko Petrović čije je pismo kod nekih navuklo i suzu na lice i kako se u spletu okolnosti jedan obični, a opet poseban zagrebački dječak našao na ovaj ili onaj način čak dva puta u stožeru Milana Bandića

U labirintu gusto zbijenih štandova kod okretišta tramvaja na Črnomercu smjestio se i onaj obitelji Petrović. Markova baka Marija i djed Slobodan na njemu igračke, rekao je djed, prodaju još od sredine devedesetih i Crvene prašine.

Naime, štandovi se nalaze na zemljištu nekadašnje Ciglane. Gradski planovi predviđaju urbanizaciju cijelog područja i gradnju stambeno poslovne zone, a kao i uvijek kada je krupni kapital u pitanju, na udaru se nalazi mali, obični čovjek ili, kao u ovom slučaju, njih stotinjak koji krpaju kraj s krajem pokušavajući prodati sve, od igle do lokomotive, ne bi li si osigurali kakav-takav prihod.

'Dobili smo prije desetak dana obavijest da pokupimo svoje stvari i 1. lipnja odemo. Pa kamo da odemo? Mi od ovog živimo', priča nam djed Slobodan dok unuk Marko spremno pozira fotoreporterima.

Tražili su, kaže, pomoć u Gradu, a kada je čuo što se događa, posljednjeg dana kampanje na Ciglanu se zaputio Bandić i tada je na scenu stupio Marko.

'U zafrkanciji smo mu rekli da je Bandić njegov prijatelj i da bi mu on mogao reći da nam pomogne. Marko je napisao pismo i sam ga predao gradonačelniku. Sve ostalo ste vidjeli', kazao nam djed.

No poznanstvo između Marka i gradonačelnika datira još od prošlih izbora.

'Šetao sam tada po Bundeku i malo se zagubio. Došao sam u šator i tamo me gradonačelnik uzeo i slikali smo se. Sliku sam sačuvao', ispričao je Marko koji nije krio tugu zbog činjenice što uz novinare iz pisanih medija nisu stigle i televizijske kamere.

Kada smo mu objasnili da bi televizije mogle doći dan kasnije, odobrovoljio se i priznao nam čak i da ima curu čije ime nije želio otkriti.

Volio bi, kaže, kad odraste biti lovac. Politika ga ne zanima, ali Bandića poštuje i smatra da su glavne vrline koje bi svaki gradonačelnik trebao imati marljivost i dobrota i da nikako ne bi smio psovati.

Poput većine vršnjaka, Marku su glavna okupacija računalne igrice, dok vrijeme nakon škole zna provoditi i pomažući djedu i baki na štandu dok mu samohrani otac zarađuje vozeći ture kamionom po Europi.

Zbog ADHD poremećaja pohađa poseban razred u OŠ Prečko, ali otkad je prebačen u tu školu, ponosno nam priča djed, stižu samo pohvale.

'Učiteljica Suzana je čula na radiju da je moje pismo pročitao gradonačelnik, pa zbog toga nismo imali zadaću', zadovoljno je, smješkajući se, zaključio Marko.

Dok se unuk smješkao, djed je zabrinuto gledao u budućnost. Prodavačima je u konačnici omogućeno da na štandovima ostanu do kraja godine. A tada? Tko zna. Jer izbori nisu skoro…